Blatnjavi teren i tmurno subotnje jutro činili su kulisu moje najdraže nogometne uspomene. Obje ekipe igrale su na gol više. Akcije su se sijevale s jedne na drugu stranu. Navijači su grmili sa strane. Tražila se pobjeda. Pri rezultatu 4-3 ekipa koja gubi imala je zadnji pokušaj, zadnji napad da dođu do izjednačenja. Napetost je vladala među svima okupljenima. Nakon jednog kornera lopta je došla idealno na rolicu igraču s topom u nogama. Svi su loptu vidjeli u golu, no ne i jedan igrač koji je hrabro postavio glavu i s gol-crte spasio siguran pogodak. Zašto hrabro? Jer je tom igraču tada bilo svega 8 godina. Nije još ni učio udarac glavom. Tim potezom donio je svojoj ekipi prvu pobjedu u sezoni, a nekima i u životu. Ja sam ponosni trener koji je bio presretan zbog njihove prve pobjede za koju su se lavovski borili. Nije Svjetsko prvenstvo, nije Liga prvaka, ali njima je to bilo sve. Vidjeti sreću i oduševljenje na njihovim licima nakon tako lude utakmice, a za njih povijesne, svakako je moja najdraža nogometna uspomena.