16.07.2018.negdje oko 15h sjedim u dnevnom boravku sa svojom obitelji i kazem naglas,kako bi lijepo bilo da odemo na doček vatrenih.Od svih utakmica koje je Hrvatska igrala na SP,finale je jedino koje sam uspio pogledati u komadu i to na svoj rodjendan kada sam planirao dvostruku proslavu.Sve ostale utakmice djelomično sam pratio zbog zivotnih obveza..u tom trenutku supruga me pogleda i kaze obucite se!Idemo na docek!Parkirati cemo u garazu A.malla,tamo ce biti najmanja guzva i stici cemo prije nego sto autobus prodje kroz aveniju Dubrovnik.Srce mi je kucalo 100 na sat,grlio sam sina i govorio mu,vodimo te na docek kao sto je moj tata vodio mene 98.! Negdje oko 16:30 stojimo na križanju kod A.malla,cuju se sirene..vicem svima oko sebe,decki dolaze.Podizem trogodišnjeg sina na ramena,cekamo bus koji polako prilazi.Na krovu sjede Mando,Carli i Vida..dozivam ih,urlicem,oni pogledaju prema nama i podizu dva prsta,smiju se,pjevaju,bus prolazi,ja se derem Raketa!Raketa!Ogi!Ogi,koji nas pogleda i vikne tooo najjači ste!!Bus polagano odlazi,adrenalin popusta..gledam oko sebe,kad ono tisuće ljudi ih u stopu prati,neprocjenjivo.Pocinjem plakati od srece,ne vjerujem sto sam dozivio,okrećem se prema svojoj trudnoj ženi koja drži mobitel u rukama i sa osmjehom kaze,sve sam cijelo vrijeme snimala!Uredak za sva vremena! 5.11.2022.sjedimo u dnevnom boravku,obitelj i ja..citamo 24 sata,supruga me pogleda i kaze,pisi sto smo prozivjeli taj dan,za novu uspomenu tebe i sina u krilu iz Katara!