Kad u žiriju sjedi netko tko sladunjavo priča o dječici, takozvanim 'plesnim skupinama', zborovima... Dovoljno je da kandidat bude mali, slatki i po mogućnosti cupka u mjestu jer mu se piški pa da se okice Martine napune suzicama. Direktan prolaz je zagarantiran. Pa i da si osoba sa invaliditetom i samo si prosječan u pjevanju, zbog suosjećanja prolaziš. Možeš recimo ispričati neku svoju tugaljivu životnu priču, i to je dosta. Nije bitan talent. Mo'š revat k'o magarac. E, a onaj dječarac iz pitoresknog zaseoka sa obečavajućim hitom 'Ja sam mali Mate od mame i tate'?! Bucmasto i rumeno dijete sa (nekome) simpatičnim naučenim estradnim gestikulacijama a koji pjevuši prosječno ili čak lošije od vršnjaka. Samo trebaš biti (nekome) simpatičan. Čuj, 'ja sam mali Mate'... Kakvo licemjerno oscjenjivanje. Nije važan talent iako je to smisao emisije. Velika pjevačka diva i gažerica Maja koja svojim neprikosnovenim vokalnim mogućnostima potvrđuje kompetenciju, dijeli savjete o pjevanju. Daj me nemoj...! Bilo bi zanimljivo takvo ocjenjivanje u školi. Nabaciš neku dobru odjevnu kombinaciju i imaš friško zašiljenu oluvku. Dovoljno za peticu iz biologije. Žiri, bacite oko na na britanski talent show na npr. curu Courtney Hardwin pa ju pokušajte usporediti sa 'ja sam mali Mate od mame i tate'! Sve jasno?