Autor je dobitnik nagrade HND-a Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo

Ima sedamdesetak godina i samo joj ruka i lice vire iz smeća. Ostatak žene je zatrpan. Već neko vrijeme živi u jednoj zagrebačkoj garaži, u hladnoći i smradu, bez struje, u uvjetima iz kojih bi životinje pobjegle glavom bez obzira. Vrištala je i molila da ne objavimo njenu priču u novinama. Poslušali smo je, nevoljko. Donijeli joj sve što je zatražila. Prije nego su se vrata garaže škripeći zatvorila, pitala je koliko nam duguje.
Samo taj jedan trenutak, u kojem jedva pokretna starica na rubu egzistencije iz mraka pita koliko je dužna, dovoljan je da vas sravni sa zemljom. Dovoljan je da se zapitate kojeg vraga radite više u ovoj odvratnoj zemlji i bavite se ovim odvratnim zanimanjem.
U novinarstvu sam zaglavio relativno kasno. Po struci sam učitelj hrvatskog jezika, a prosvjeta me privukla jer sam nekad naivno vjerovao u klišeje karijere u obrazovanju. Društvo mrtvih pjesnika, Robin Williams na stolu, mijenjanje perspektive, ‘Oh captain, my captain’. Shvaćate.
Završio sam fakultet. Iskusio kako učiteljski posao izgleda u praksi. Razočaran inertnim i kilavim sustavom, čvrsto sam odlučio da neću potrošiti život na uzaludno penjanje po stolovima.
Novinarstvo je drukčije. Rintate kao konj, živite od deadlinea do deadlinea, ždere vas stres, svjesni ste da se od ovoga nikad nećete obogatiti, rulja u komentarima vas vrijeđa bez obzira o čemu pišete, moćnici i krimosi vas ne mogu smisliti, za svako napisano slovo odgovarate svojim imenom i prezimenom i dovoljna je jedna sitna, nenamjerna greška da vam reputacija koju ste godinama mučno gradili ode kvragu. Ostavljate leđa na terenu, na sudovima dokazujete argumente iz tekstova, usred noći vam zvoni mobitel s nepoznatim brojem, vraćate se cigaretama nakon nekoliko godina apstinencije, šutke podnosite zajapurene idiote s nabreklim vratnim žilama koji vam u lice urlaju svoju verziju istine, dođe vam da plačete od muke kad ne možete objaviti neku priču za koju ste sigurni da je istinita, ali nemate dovoljno dokaza.
Istovremeno mrzite i volite svoj posao. Ali isplati se. Gledate u stvarnom vremenu kako se svijet, ili bar neki njegov minijaturni fragment, mijenja zahvaljujući vašem angažmanu. Uspijete srušiti nekakvog pokvarenog gradonačelnika, razotkrijete pljačku javnog novca, poništite namješteni natječaj, uporno upozoravate na korupciju, nepravdu, nejednakost, licemjerje i dvostruke standarde. Donosite priče iz zabačenih dijelova zemlje, na svjetlost dana izvlačite ljude kojima je društvo odavno reklo laku noć. Pokušavate ispoštovati onu prastaru definiciju novinara - psa čuvara demokracije.
Navečer, kad crknuti legnete u krevet i zagledate se u mrak vlastitog stropa, uspijevate zaspati bez ijedne mrlje na savjesti, znajući da ujutro krećete ispočetka. I zato je vrijedilo baviti se novinarstvom. Imali ste osjećaj da nešto mijenjate nabolje, da sudjelujete u gradnji nekog boljeg svijeta.
Takva motivacija vas diže iz kreveta i tjera naprijed sve do trenutka kad se nađete zagledani u željezna vrata garaže, znajući da ste s druge strane ostavili slomljenu osobu, samu u mraku, smradu i hladnoći.
Tu, na toj točki, sve pada u vodu. I vaš posao, i vaša reputacija, i nagrade, i dosadašnji rad i poštovanje kolega. Ostaje samo prazni bijes.
Osvrnete se na sve što ste napravili u protekloj godini, na sve što su vaši kolege odradili i shvaćate da udarate u zid. Stalno, konstantno, bez rezultata. Gledate u onu pustoš na nesretnoj Baniji, na one klonute kuće i ljude koji se potucaju po rasklimanim kontejnerima kao zvijeri. 
Sjetite se kako ste godinama ranije obilazili te krajeve, s nevjericom zureći u napukle i izrešetane fasade zgrada. Sjetite se boležljive braće Kruhović koji su desetljećima živjeli u selu kraj Gline, samo sat vremena vožnje od glavnog grada, u mraku i strahu. Desetljećima prije potresa država im nije bila sposobna uvesti nešto tako jednostavno, tako svakodnevno kao što je električna energija. Sjetite se onog puknutog krova iznad njihovih glava, njihovih popucalih ruku koje vam pružaju hrvatsku osobnu iskaznicu kako bi dokazali da nisu Srbi. Sjetite se da je jedan od njih u međuvremenu umro, ostavivši brata samog, u mraku, kao ovu ženu u zagrebačkoj garaži. Niste im uspjeli pomoći.
Sjetite se desetaka, stotina, tisuća drugih ljudi u tom kraju zemlje, koji iz nepovjerenja prema državi ne pale grijanje jer se boje računa. Umataju se u donirane poplune i čekaju još jednu zimu bez dostojanstva. Sjetite se onda i svih onih njegovanih predstavnika vlasti koji su mjesecima prije potresa hodočastili po Baniji, rezali vrpce i otkrivali spomenike, grabeći bodove za nadolazeće izbore. Sjetite se njihovih obećanja, bljeskova fotoaparata i kiselih osmijeha. Sjetite se štićenih kolona koje su jedva čekale da se odvezu što dalje iz te zabačene vukojebine. Shvaćate da je prošla već godina dana od potresa, a ta ista država, koja je desetljećima ranije svjesno puštala da Banovina trune u gnjecavim uspomenama na rat, nije sagradila nijednu kuću. Ni jednu jedinu. Sa svim svojim resursima, stručnjacima i zaposlenicima. Nijednu kuću. Prepustili su taj kraj fanatičnim volonterima, manijacima koji odvajaju od vlastitih usta i vlastitih novčanika kako bi pomogli sugrađanima. Posramljeni, pratili smo te ljude, grabili kroz snijeg i blato za njima, nastojali zabilježiti njihovu nezadrživu volju. Jednom sam im se pridružio. Proveli smo cijeli dan i noć zajedno. Na kraju reportaže sam zapisao: “To su klinci, nitko nema preko 25 godina. Borna, Danijela, Ana Maria, Juraj, Iva, Toni, Luka. Zapamtite njihova imena, ti momci i cure su zadnjih dana pokazali veće srce nego sav onaj asortiman odijela s Markovog trga u cijelom svom životu.”
Nisam ih vidio od tada. Gledao sam ove druge.
Dođe vam da poludite, da urlate i razbijete sve oko sebe dok svakodnevno slušate što pričaju pred kamerama, kako se peru od odgovornosti, kako se uvaljuju u nove dugove, kako slave nakon pobjede na izborima, kako pljuju jedni po drugima zbog dvorskih spletki. Sluđeno gledate u dokumente na stolu, iščitavate brojeve i shvaćate da je ministar obrane, jedna od najvažnijih poluga vlade, uzurpirao vojne avione kako bi se ležerno taksirao s godišnjeg odmora. Objavite to. Nekoliko dana kasnije, ista ta osoba potpisuje više od milijardu eura vrijedne ugovore. Slušate predsjednika države kako otegnutim glasom drsko relativizira ubojstvo djevojčice. S nevjericom čitate o milijunskoj svoti koja će se spiskati na reklamiranje obnove koja u stvarnosti praktički ne postoji. Gledate ih sve, redom, jednog po jednog, od vrha do dna, utegnute u sakoe, brižljivo zalizanih frizura, s pripremljenim govorima i ulaštenim cipelama. Potpuno odvojeni od stvarnosti, od sugrađana.Gledate u njih i shvaćate da gledate u vlastiti poraz.
Ima ona čuvena scena iz Networka, satiričnog filma Sidneyja Lumeta iz sedamdesetih o izmišljenoj televizijskoj mreži. U jednom trenutku spiker Howard Beale doživljava svojevrsni živčani slom i počinje vikati u kameru.
“Znamo da je loše. Gore od lošeg. Ludo je. Čini se kao da sve svugdje pada u ludilo i zato više ne izlazimo. Sjedimo u kući, a svijet u kojem živimo se polako smanjuje, a jedino što kažemo jest: ‘Molim vas, ostavite nas na miru u našim dnevnim boravcima’ (...)
Pa, ja vas neću pustiti na miru. Želim da se naljutite. Ne želim da prosvjedujete. Ne želim da izazivate nerede. Ne želim da pišete vašem kongresmenu jer ne znam što bih vam rekao da napišete. Ne znam što učiniti s depresijom, s inflacijom, s Rusima i kriminalom na ulicama. Jedino što znam jest da se prvo morate naljutiti. Morate reći: ‘Ja sam ljudsko biće, dovraga! Moj život vrijedi!’”
Voditelj ustaje, nervozno hoda po studiju i unosi se licem u objektiv. Poziva ljude da ustanu iz naslonjača, izađu na prozore i počnu vikati: “I’m mad as hell, and I’m not gonna take this anymore”. Bijesan sam do ludila i neću više ovo podnositi. Scena završava prizorom ljudi koji diljem zemlje izlaze na balkone i urlaju ovu rečenicu. Vani bjesni oluja.
Peter Finch je maestralno odigrao ulogu sluđenog spikera, a tada mu sasvim sigurno ni na kraj pameti nije bilo da će desetljećima kasnije nekakav novinar s drugog kraja svijeta koristiti njegove riječi u poanti novogodišnje kolumne.
I zbilja, na to se sve svodi. Ne mogu i ne želim vam reći da prosvjedujete, da izazivate nerede ili pišete premijeru. Ni sam ne znam što bih mu napisao. Ali znam da se nužno naljutiti, ako treba, i do granice izlaska na balkone i urlanja u oluju. Nužno je osvijestiti rečenicu ‘Ja sam ljudsko biće, dovraga! Moj život vrijedi!’. I onda, tek onda, kad se stvori nužna kritična masa, ona koja ne uzmiče pred prijetnjama i zastrašivanjima, koja se neće polakomiti za sinekurama i povišicama, možemo početi razmišljati o promjenama. Ne o reformama koje se prostituiraju u svakoj predizbornoj kampanji. Nego o nužnom slamanju paradigmi koje održavaju samodopadne sinove na prijestoljima, a sedamdesetogodišnje starice u mračnim garažama.
Nije politička elita odgovorna za Banovinu, za obnovu, za korupciju i siromaštvo. Krivi smo mi koji ih održavamo na životu, koji im pružamo oslonac u penjanju na vlast i koji godinama šutke pristajemo biti njihovi otirači. A zašto? Zbog osiguranog posla? Zbog straha od talasanja? Zbog odmahivanja rukom ‘jer je tako uvijek bilo’? Zbog toga novinarstvo istovremeno volim i mrzim. Bez obzira koliko se trudite, nikad nećete moći popraviti ljude kojima ne smeta pokvarenost. 
Sretna vam Nova godina, nadam se da će biti bolja od prošle, u svakom pogledu. A što se tiče žene u garaži, u trenutku pisanja ovog teksta javili su mi se nadležni, oni koji su osposobljeni i odgovorni za brigu o takvim ljudima, našim sugrađanima. Kažu da su već reagirali i nadaju se pozitivnom ishodu. Nadam se i ja, za dobro svih nas.