Dok 50-godišnjak trabunja o problemima besposličarenja po Beču, jedan 18-godišnjak radi na baušteli u Švicarskoj da olakša život samohranoj majci
Danas se besposličari, lopovi i ološ rugaju vrijednim ljudima
Jako me zanima što je danas dobra partija. Ne tako davno to su bili ljudi koji su završili škole, zaposlili se i uspjeli kupiti stan. Danas vidim da na stan od 50 kvadrata razne muške i ženske udavače "frkću" nosom. To više nije prilika. Posebice ne stan u Prečkom. Ni pametni dečki, koliko vidim, ne kotiraju kao nekad. Inženjeri, doktori, pravnici svrgnuti su s trona poželjnih ženika. A tko je zasjeo? Oni koji bi trebali veseliti razne inspekcije, ne udavače. Primjerice, utajivači.
Bečka škola
Frustrira me što se vrijednim ljudima danas rugaju besposličari, lopovi, gotovani. Zove me neki dan jedan od njih. Zove zapravo svako malo, bez obzira što na četiri od njegovih pet poziva ne odgovorim. I ne smeta ga što zna da njega i njemu slične doživljavam kao bik crvenu maramu. Žvače na telefon i pita ono umno "Kaj ima?".
Mogla si i ti pametnije, tko ti je kriv što si dizala kredite? I kaj si ne nađeš nekog već jednom?, kaže i ostavi me otvorenih usta
Odrasli smo u istom kvartu, njegovi su bili kao crkveni miševi, nije imao od koga što naslijediti. Školu, naravno, nije završio. Danas živi u Beču, nema jednog dana staža, a nikad ga nisam pitala zbog čega je odležao desetak godina. Neugodno mi je.
"Ništa, radim, neki i to moraju", odgovorim preko volje. I ubodem. "Daaa? To meni ide? Naradio sam se ja u životu. Mogla si i ti pametnije, tko ti je kriv što si dizala kredite? I kaj si ne nađeš nekog već jednom?", kaže i ostavi me otvorenih usta.
Pametnije? Ne znam nikoga tko je od plaće uštedio da poput njega iskešira za stan. Ali znam da ovakvima ni jedna banka ne bi dala kredit, jer ne rade. Dakle? I kaj si ne nađem nekog već jednom? Nekog poput njega? Pa da stalno strepim kad će mi policija pozvoniti na vrata? Ne, hvala! A on će, na moje ironično „Što ću kad si zauzet“ mrtav ozbiljan „O tome si trebala misliti prije 30 godina. Tada si imala šanse“.
Sto upitnika u mojoj glavi. Kao i većina dokoličara i on, jadan, sebe doista vidi kao zgoditak na lutriji. A mene nekakav starinski odgoj sputava preko usta prevaliti „Skini mi se s one stvari i prestani me nazivati. Da je pravde, o svome bi stanu, tenisu i ljetovanjima pričao policiji, ne meni“.
'Rastužio me 18-godišnjak koji radi na baušteli u Švicarskoj'
A dok 50-godišnjak trabunja o problemima besposličarenja po Beču, jedan 18-godišnjak radi na baušteli u Švicarskoj da olakša život samohranoj majci. Jako me je rastužio njegov komentar. Trebao bi izlaziti, zabavljati se, a na nekom drugom kraju svijeta u tim bi ga godinama mučile samo ocjene i ljubav.
Nisam protiv toga da se radu uči od srednjoškolskih dana, ali jedna stvar je pomalo raditi preko učeničkog servisa, a druga prekinuti srednju školu i krenuti u svijet trbuhom za kruhom. Mogu zamisliti koliko je suza zbog te odluke prolila njegova majka. I to poskrivećki, da sinu ne oteža odlazak.
Po mom staromodnom, on je već danas prilika. Da imam kćer rado bih u pregovore s njegovom mamom, 'kaparila' ga na vrijeme. Baš takve ljude želim u svojoj blizini. One koji s 18 ili 68, svejedno, jasno iskazuju prezir prema ološu oko sebe.