Damir Rančić postaje trener i ide stopama brata 'alkemičara'

Priča o braći Rančić može se ispričati na razne, podjednako zanimljive načine, no nekako je ipak najzanimljivije da je stariji Ivan karijeru započeo kao košarkaš, a mlađi Damir kao odbojkaš. I onda ih je život odveo u potpuno drugačijem smjeru.

Ivan se nakon kratke karijere košarkaša posvetio odbojci, a nakon igračke karijere i trenerskoj, pa je danas trofejni trener Mladosti iz Kaštela i izbornik reprezentacije. A mlađi Damir krenuo je njegovim stopama, on se s rukometa prebacio na košarku, jedan je od rijetkih košarkaša koji je nosio dres četiri povijesno najveća košarkaška kluba do pojave Cedevite - Splita, Zadra, Cibone i Zagreba, da bi nakon umirovljenja završio je trenersku školu i od nedavno se posvetio radu s kaštelanskim košarkašima. I svi se nadaju da će biti jednako uspješan kao i brat, koji je maleni klub iz Kaštela odveo do naslova prvaka Hrvatske. 

A sve je, kako to obično biva, započelo u dvorištu kuće u kojoj su živjeli, i na obližnjim terenima, gdje su se nekad djeca igrala i nisu zurila u mobitele i ekrane kao danas. Nešto je učinila genetika, otac im je bio atletičar, a ostalo svakodnevno bavljenje sportom i treninzi...

- Volio sam košarku, stalno sam visio na basketu na obližnjem terenu, i vrlo brzo sam krenuo u tadašnju Jugoplastiku. Bilo je to dosta solidno, ali bilo mi je daleko putovati svaki dan, pa sam se prebacio u odbojku. No basket mi je uvijek bio omiljena rekreacija, čak me Damir Voloder zvao da dođem kod njega u klub igrati - prisjeća se stariji brat Ivan, za kojim je u sport krenuo i četiri godine mlađi Damir.

- Gdje brat, tu i ja. Uvijek sam trčao za njim i pokušavao ga kopirati. Zbog njega sam i trenirao odbojku do osmog razreda, a onda sam se prebacio na košarku. U to vrijeme odbojkaši nisu igrali utakmice jer nije bilo dovoljno klubova, a košarkaši su svaki tjedan negdje putovali i igrali i, zbog želje da igram sam se i prebacio. Najprije u Trogir, pa u Split...

Obojica su bili reprezentativci. Ivan je igrao u Španjolskoj, Mađarskoj, ali je brzo shvatio da želi biti trener. Damir je nedavno odlučio krenuti bratovim stopama. 

- Kako su počeli ozbiljni problemi s leđima morao sam na operaciju, shvatio sam da je kraj blizu i da moram misliti što dalje. Upisao sam trenersku školu na Kineziološkom fakultetu, sada sam na trećoj godini i nadam se da ću se time baviti. Brat je imao veliki utjecaj na mene, ali njegove rezultate ću teško ponoviti. On nije trener, on je alkemičar, ljudi nisu svjesni što je on napravio u ovako maloj sredini. Jest da mi je brat, ali ovo je stvarno čudo, i moram priznati da sam zbog njegovih uspjeha i ja krenuo u trenerske vode...

Bratski savjet i podrška dobro će mu doći.  

- Damir se ljuti kad mu to kažem, ali morao je napraviti bolju karijeru. Sad je pred njim novi izazov, ima znanje, sad je pitanje samo kako će se posložiti, i koliko će biti predan. Mora ovaj posao shvatiti ozbiljno, voditi računa o svemu, od uprave tražiti maksimalne uvjete za klub. Ovo mu je prilika da vidi je li za to ili nije. Nadam se da je klub dovoljno pametan da mu daju priliku i da na duži rok naprave lijepu priču. Realno, oni moraju biti sretni da je on tu, ali i on, jer je dobio priliku raditi...

Ivan je dosegao vrh s malim Kaštelima, sada je i izbornik...

- Mi smo napravili maksimum. Bili smo prvaci, ali dalje od toga ne ide, moramo odgajati novu generaciju odbojkaša. Mala smo sredina, i ako nas netko ne prepozna i uloži novac, nemamo šansi za više od ovoga. Osobno, vjerojatno ću jednoga dana krenuti vani jer sam napravio maksimum i s klubom i reprezentacijom. 

Damir je u bogatoj karijeri radio s jako puno poznatih trenera, no posebno pamti dvojicu, Zmagu Sagadina i njegovog nasljednika Juru Zdovca, koji je nakon igračke karijere odmah postao trener. 

- Zmago zna sve o košarci i on me naučio jako puno stvari kad mi je to bilo najpotrebnije, a Jure je jednu talentiranu generaciju Splita u dva, tri mjeseca toliko digao, da smo dobivali Zadra i Cibonu koji su bili puno jači i iskusniji od nas. Objašnjavao nam je stvari koje sam tek kasnije shvatio.

Posla je puno, iako su Kaštela do prije koju godinu bila i prvoligaši, s Benderom i Žižićem u postavi, danas se bore za opstanak u drugom rangu natjecanja. 

- Naš je plan da se svojim snagama dignemo do Prve lige. Kaštela su veliki grad, ali smo razbacani, nije lako djeci putovati na treninge, a u okruženju su nam i Split, i Trogir, u odbojci i rukometu imamo veliku konkurenciju za privući djecu... Smatram da nema smisla ulaziti u Prvu ligu a onda ispadati, moramo zaokružiti cijeli ciklus, napraviti dobru bazu s puno djece, izgraditi stabilan klub i tek onda ići na rezultat. Nema smisla kupiti pet igrača, potrošiti novac, a na koncu nisi ništa napravio...