Prijatelj se u nevolji prepoznaje. Velika momčad pobjeđuje i kad loše igra. Bila je ovo teška utakmica. Najteža za nas. Jer nekako smo znali i nadali se da ćemo u tri utakmice sakupiti dovoljno bodova da prođemo u osminu. Ali ta prva utakmica nokaut faze je naš blok u glavi koji nam ruši samopouzdanje. A ulog je velik i znamo da možemo Danska obrana tvrda ko beton a njihovi neboderi dominantni na skok igru. Sparina, pritisak, teške noge, šum u ušima, rani pogodak, protivnik koji 20 mjeseci ne zna za poraz a nama su tcrdi protivnici tradicionalno najteži protivnik. Tisuću razloga za strah i nesigurnost, povezanu igru i preuzimanje rizika. I onda dočekamo svoju šansu zadnjih 5 minita i promašimo vrata raja. Većina ekipa se na ovo raspadne ko kula od karata. I meni je nakon Lukinog promašaja odmah bila turska pred očima. Pa zar opet??? Još kad je Badelj promašio prvi naš jedanaesterac, rekoh to je to. Badava Suba brani, jednostavno nismo psihički stabilni da probijemo tu jednu psihološku barijeru. Ali bio sam siguran u Modrića. Rekoh taj neće dva put promašiti. I nije. Zabio je. Iskoprcali smo se nekako iz psihološke barijere, probili taj led i sad će nam se vjerojatno otvorit. Utakmica sa Rusijom biti će lakša za nas. Ne zbog kvalitete protivnika nego zbog samopouzdanja. I iskreno, nakon svih tih borbi kako protiv teških protivnika tako i protiv samog sebe, vjerujem da nas neće Rusi zaustavit i da idemo u polufinale!