Ja sam hajdukovac. Moje simpatije prema nekim klubovima nemaju veze s poslom. Prvi put sam zaplakao u Rusiji, protiv Danske, kada smo izvodili penale.To je bila ključna utakmica, prekretnica, kazao je izbornik
VELIKI INTERVJU
Dalić: Mogao sam osigurati pet generacija potomaka. Stigao je poziv, ali to me nije privlačilo
Hrvatska nogometna reprezentacija sredinom studenoga osigurala je nastup na Mundijalu u Kataru, a sljedeće su utakmice na rasporedu u ožujku kada će Hrvatska odigrati 'probni turnir' u Kataru. Hrvatski izbornik Zlatko Dalić dugu je pauzu iskoristio kako bi posjetio rodno Livno gdje su ga dočekali brojni novinari, a veliki je intervju dao za Meridian Sport.
Pokretanje videa...
01:13
Njegov prvi trenerski posao bio je u Varaždinu da bi u ljeto 2007. preuzeo Rijeku nakon čega odlazi u albanski Dinamo da bi se potom vratio u HNL, točnije Slaven Belupo. Ipak, osjetniji novac zaradio je odlaskom u saudijski Faisaly 2010. godine. Danas Daliću novac nije bitan.
- Novac je, nažalost, sredstvo bez kojeg ne možete. Kada sam morao zbog sebe i obitelji zaraditi novac, otišao sam u Saudijsku Arabiju. Pružila mi se mogućnost i otišao sam bez znanja jezika, običaja, ljudi… Potpuno nova, nepoznata situacija, a ja sam se trebao izboriti za egzistenciju i zaraditi. Trebao sam izgraditi svoj put. Sedam godina sam bio vani i riješio sam problem. Sada novac i egzistencija više nisu primarni. Što meni znači sada da imam nečega tri ili pet? Ništa. I zato stalno napominjem da mi novac više nije bitan. Imao sam ja sjajnih ponuda. Nakon Svjetskog prvenstva stigao je poziv iz Kine, da sam mogao osigurati pet generacija potomaka. To me nije privlačilo. Ovo što doživljavam u Hrvatskoj i ovdje u Livnu nema cijenu koju netko može platiti. Toliko poštovanja, radost nakon utakmica koje pobijedimo. To me fascinira i veseli i to su moji novci. To je moje bogatstvo. Moje bogatstvo je da me ljudi poštuju, da me svuda lijepo dočekaju i da ja mogu pomoći svakome. Ono drugo, materijalno… Dovoljno mi je ono što imam.
Hrvatski je izbornik uvijek naglašavao svoju vjeru, a Bogu pripisuje sve dobro u životu što je napravio.
- Vjernik sam, uvijek sam to govorio i ne bojim se to reći. Nijedna vjera ne uči te ničem lošem, naprotiv. Samo te uči dobrom. Tako je mene moja mater učila. Nisam ekstreman, nisam radikalan. Ja vjerujem i meni to daje snagu. Puno puta sam rekao da su za sve što sam napravio u životu zaslužni moja obitelj i dragi Bog. Sedam godina sam bio u Saudijskoj Arabiji, gdje je druga vjera. Ja sam sve to poštovao – vjeru, kulturu, običaje. I to je ono što čovjeka čini. Ne možeš ti samo gledati svoje, moraš poštovati sve. Vjerojatno odatle i poštovanje prema meni, jer ja poštujem sve druge. Nakon Mundijala zahvalio sam ljudima u Hrvatskoj, Hrvatima u Bosni i Hercegovini… Ali nisu samo Hrvati za mene navijali. Navijala je cijela BiH, cijela regija. Svi normalni ljudi u regiji su u tom trenutku navijali za Hrvatsku jer ona je bila ta, najbolja s Balkana.
Što za hrvatskog izbornika predstavlja Hajduk?
- Otišao sam u Hajduk kao dijete. Taj klub me usmjerio, dao mi je šansu da nešto napravim od života. I to je bila moja prva šansa, prvi iskorak iz Livna. Bio je to ogroman šok, doći u veliki Split iz malog mjesta. U tim situacijama čovjek treba opstati. Dođu izazovi velikog grada, a ti si dijete, nemaš pojma ni o čemu. Lako se tada ode u krivom pravcu. Možda je to najvažnije razdoblje mog života, te dvije, tri godine do punoljetnosti, kada sam uspio sačuvati sam sebe. Uspio sam se izgraditi, postaviti sebi cilj i ambiciju. A moj cilj je bio da se ne vratim u Livno. Da sam se vratio, značilo bi da nisam uspio. I to me vuklo naprijed - rekao je Dalić za Meridian Sport pa nastavio:
- Hajduk mi znači puno jer je bio moja prva stepenica ka životu i svijetu. Ja sam hajdukovac. Moj otac je biciklom kao mladić odlazio gledati utakmice Bilih na Poljudu. U ovom trenutku sam trener hrvatske reprezentacije i meni je Hrvatska na prvom mjestu, a moje simpatije prema nekim klubovima nemaju veze s poslom.
Godina je 2017. Zlatko Dalić preuzeo je reprezentaciju Hrvatske od Ante Čačića, poveo 'vatrene' do pobjede i plasmana u Rusiju, a ostalo je povijest.
- Bila je dosta loša, nezahvalna situacija. Hrvatska je igrala 1-1 s Finskom. Pesimizam, negativa, loši odnosi s navijačima. Generalno loš trenutak. Meni je pripala ta čast da mi ponude mjesto izbornika, gdje sam mogao reći samo da ili ne. I nisam razmišljao ni sekundu, zna se što znači voditi Hrvatsku. Nisam mislio o lošim stvarima ni što će biti ako se dogodi poraz. Razmišljao sam pozitivno i vidio svoju priliku. Moja je sreća što sam na sve gledao baš tako. Sada kada sagledam sve, mogu samo reći koliko sam bio hrabar, odlučan, da sam oko sebe sve ljude pokrenuo. Ipak, igrači su bili glavni. Znali su da im je to posljednja prilika i što im donosi pobjeda, a što poraz. Dali smo svi maksimum, jednostavno smo kliknuli i poslije je sve… poznata priča.
Tko Vam je od igrača bio najveća podrška i glavna spona između Vas i ekipe?
- Luka je kao kapetan ta osoba. On je predodređen za to. Ali ta reprezentacija je bila puna velikih imena, zvijezda, velikih faca. Od Ćorluke, Mandžukića, Rakitića, Perišića, Brozovića… I oni su se složili među sobom. Do tada je uvijek nešto falilo. Hrvatska je uvijek nešto pravila, a nikada ništa. A svi su bili veliki igrači, koji igraju u sjajnim klubovima, osvajaju trofeje. U reprezentaciji ako se prođe grupa, to je bilo to. Kroz razgovor prihvatili su moju ideju zajedništva, kompaktnosti, jedinstva i sami obavili nekoliko razgovora. Dogovorili su se da se slože oni među sobom, u ekipi. I najvažnija stvar je da su postali momčad. Nisu bili samo pojedinci. Imali smo mi pozdrav ‘Iznad svih Hrvatska’, ali nije to bilo baš tako. Bilo je – iznad svih sam ja. Samo da ja dam gol… Kada su se složili, došao je rezultat, a s rezultatom su se oni sve više skupljali i na kraju su postali tako kompatibilna cjelina da im nitko ništa nije mogao. Biti zajedno 52 dana, 40 muških, bez ikakvih problema. To može samo momčad.
Dalić je prvi put javno zaplakao na Mundijalu u Rusiji, kada smo na penale srušili Dance, a drugi put na zadnjoj utakmici Hrvatske, kojom smo osigurali Katar.
- Prvi put sam zaplakao na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, protiv Danske, kada smo izvodili penale.To je bila ključna utakmica, prekretnica. Prošli smo grupu, bili prvi , osvojili devet bodova, pobijedili Argentinu i dolazi nam Danska. A prethodno iskustvo nije bilo na našoj strani, jer Hrvatska je uvijek ispadala nakon grupne faze, osim u Francuskoj. Da smo izgubili bili bismo luzeri, gubitnici. Tko bi zapamtio Nigeriju, Argentinu? Bilo bi – to im se slučajno dogodilo da pobijede. I tada sam zaplakao nakon izvođenja penala, jer sam shvatio da smo nešto napravili - rekao je pa nastavio:
- Bilo je puno pritiska, negative, zločestoće. Mnogo pametnjakovića koji su htjeli Hrvatsku obezvrijediti. Jer, hrvatska reprezentacija je u ovom trenutku, nažalost, jedina koja spaja ljude i koja radi na zajedništvu - zaključio je izbornik.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
