Kišobranari, serviseri gramofona, pisaćih mašina i pisaćeg pribora još rade te ne namjeravaju odustati od zanata koji su vrhunac doživjeli 90-ih godina.
Čuvari starih zanata: Rijetki, ali marljivi serviseri antikviteta
- Kakva vam je to kemijska olovka - opomenula nas je Vlasta Keranović (70), vlasnica Peroklinike. To što vi držite je bezveze. Nema smisla ni popravljati, rekla je odlučno. Jedina obrtnica koja svakodnevno popravlja pisaći pribor u glavnoj zagrebačkoj ulici ne skriva svoje zgražanje nad današnjim navikama pisanja. - Nemojte misliti kako se ne znam služiti računalom, ali čestitke, osmrtnice i razglednice još pišem nalivperom - objasnila nam je te rekla kako ljudi nisu sposobni pročitati svoj rukopis jer pišu potrošnim kemijskim olovkama.
Vlasta je žena koja je cijeli život radila u uredu, ali nakon smrti muža Boška Keranovića 2014. odlučila je preuzeti obiteljski posao dug 71 godinu! Ponosna je što je jedina u Europi koja u nalivpera stavlja autentične dijelove. Oni su se nekad proizvodili u tvornicama Montblanca i Penkale, a danas ih ima samo u Vlastinoj radnji od nekoliko kvadrata. Pokazala nam je i Pelikanovo zlatno pero za nalivpero, a samo ono je vrijedno 1500 kuna.
'Kvaliteta je i onda koštala'
Ingrid Stančić (56) veselo nas je dočekala u RTV servisu Bičanić u Zagrebu koji vodi zajedno s mužem Željkom. Njihov zanat je popravak gramofona, kasetofona, raznih muzičkih uređaja i Hi-fi uređaja. Taman kad smo stigli, mladi obrtnik popravljao je gramofon star dvadesetak godina.
- Mi smo rijetki koji su opremljeni s instrumentarijem za popravak starijih uređaja. Skupljali smo ga desetljećima, a koristimo ga svakodnevno - rekla je Ingrid. Tjedno poprave od dva do tri gramofona, a nemaju ih više gdje stavljati. Gramofoni su, kažu, u modi i među mladima.
- Popravljamo najčešće one koji su otprilike proizvedeni od ‘70. do ‘85. godine. To je kvaliteta koju ste platili i imali, kvaliteta koja traje i do 50 godina - naglasila je te rekla kako se gramofoni proizvode i danas, ali su neusporedivi s onima iz prošlog stoljeća. Dijelove naručuju iz cijelog svijeta, a većinom je problem u pucanju gramofonskih igli. Najčešće se lome zbog nepažnje.
- Vi ste za gramofon morali imati ‘vrijeme’. Morali ste izvaditi ploču, obrisati je, staviti i tek ste onda sjeli, slušali i uživali. A danas? Ljudi za to nemaju vremena. Glazba im je tek pozadinska buka - zaključila je Ingrid.
Do 2000. godine u Zagrebu je radilo osam kišobranara, a opstao je samo jedan.
- Četvrta sam generacija kišobranara u obitelji, a ručno ih popravljam i proizvodim po stoljetnoj tehnici - rekao nam je Tomislav Cerovečki, jedini kišobranar u Hrvatskoj, a prema njegovoj pretpostavci i šire.
Kišobran kao uspomena
- Više posla ima kad padne kiša. U ovom poslu sam 30 godina i vidim kako je ljudima sve teže dati 20 kuna za popravak kišobrana - naglasio je Tomislav. U radionici, koja je ujedno i trgovina, dvadesetak popravljenih kišobrana čekalo je svoje vlasnike. Tomislav govori kako nije uvijek tako idealno.
- Nevjerojatno, ali donose mi kišobrane koji su vrijedni 4000 kuna, ali i 20 kuna. Sve to popravljam jer su ljudima kišobrani ponekad vrijedne uspomene. Često slušam priče tipa ‘dajte mi ga popravite, kupila sam ga na putovanju u Londonu’ - kaže Tomislav. Za proizvodnju novog treba mu dva i pol sata, a popravak ovisi o težini kvara.
- On traje i po 10 godina ako se prema njemu dobro odnosite - kaže Tomislav. Najčešće im dolaze stariji, ali nema nekog pravila. Masovna proizvodnja uzela je danak, a Tomislav kaže kako su to sve kišobrani s istog kalupa - mehanički s metalnim štapom i plastičnom drškom.
Servis Bukovina počeo je 1989. s popravkom pisaćih strojeva, kalkulatora i fotokopirnih strojeva, a to su zadržali i danas. Vlasnik Stjepan Bukovina (58) kaže kako mjesečno poprave tri pisaća stroja, a taj trend je uzlazan.
Pisaća mašina je vječna
- Ljudi ih pronalaze na tavanima i u podrumima te donose na popravak. Ne planiraju na njima pisati, nego ih žele kao ukras u vitrini - rekao je Stjepan.
- Ima liječnika koji još tipkaju na pisaćim strojevima jer se nisu uspjeli prilagoditi novim tehnologijama - ispričao nam je, a i dodao kako se nerijetko i knjige pišu na njima. One se, ipak, već godinama ne proizvode. No njegov servis čuva one stare 100 godina. (Remington, Continental...). Ima ih i nepopravljivih, a popravak zahtijeva strpljenje.
- Mislim da pisaća mašina nikad neće izumrijeti - zaključio je Stjepan.