Tatjana i Alfred Kniewald pioniri su na području reprodukcijske biologije. Osnovali su više od 25 laboratorija za potpomognutu oplodnju diljem svijeta, a bili su i u Hrvatskoj
Čudotvorci: Još pamtimo dan kad smo 'stvorili' prvu bebu
Ne vjerujem da je problem neplodnosti rastući. U Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu svaki peti par ima taj problem. Na svijetu nas je sedam i pol milijardi, dok nas prije 40 godina bilo oko pet i pol milijardi. Broj stanovnika se stalno povećava, danas znamo o jajnim stanicama i spermijima više nego prije. Iskreno, to je prirodna selekcija i stvar biologije. Kad bi svi ljudi bili fertilni, bilo bi nas 11 milijardi, započinje mag. biologije Alfred Kniewald (76), humani genetičar.
Sa suprugom Tatjanom (74), također magistricom biologije živi u njemačkom Tittmoningu. Oboje su u mirovini, ali on je još aktivan te surađuje s laboratorijima na Kosovu i u Makedoniji.
- Ja ne radim jer nitko ne želi imati posla sa ženom mojih godina. Nasmijala sam se prije par godina kad je moj suprug umalo imao sličan problem, ali se izvukao. Naime, dolazeći na Kosovo svaki put mora tražiti boravišnu i radnu dozvolu. Odbili su mu je izdati zbog godina. Konačno ima pravde – rekla sam. Međutim, šefica ureda koji izdaje te dozvole ima problema sa začećem i osobno je napisala zahtjev ministru da dopusti rad mom suprugu. Ministar je odobrio njegov dolazak, a čak je i promijenio zakon pa sad na račun mog muža specijalisti u penziji ipak mogu dobiti dozvole za rad, kazala je ona kroz smijeh dodajući kako se sad bavi pisanjem knjige o njihovim zajedničkim dogodovštinama.
A duga i plodonosna karijera jedva će stati na tiskane stranice, jer ono što su proživjeli pravo je bogatstvo. U humanoj reprodukciji našli su se slučajno.
- Studirali smo na zagrebačkom PMF-u i u to vrijeme smo silno željeli ići u Brazil spašavati kišne prašume. Ubrzo smo shvatili da iz Hrvatske nećemo uspjeti doći do Brazila, pa smo studij nastavili u Beču, a zatim u Njemačkoj u Erlangenu. Planirali smo da nam posao ondje bude odskočna daska za Brazil. U međuvremenu sam i rodila, pa smo sina nazvali Adrian Ramiro kako bi mu se bilo lakše snaći u Brazilu kad stignemo do tamo, prisjetila se Tatjana. Njezin suprug Alfred tada je pronašao oglas u novinama da ženska univerzitetska klinika traži asistenticu citologije. Odnio je njezine papire, a nakon razgovora sa šefom klinike dobila je posao. Počela je raditi 1. svibnja 1979. godine.
- Sin mi je tada imao dvije godine. Direktor klinike je rekao da planira krenuti sa IVF-om. Bila sam oduševljena. Razmišljala sam kako bi to bilo divno radom svojih ruku pripomoći da još netko doživi blaženstvo majčinstva - prisjetila se. Suprug je radio na Institutu za humanu genetiku i antropologiju Erlangen – Nürnberg gdje razvija i etablira „in-situ“ metodu za brzi rast i sigurniju analizu plodovih voda. Paralelno surađuje s univerzitetskom ženskom klinikom na području muškog steriliteta.
- Rad sa stanicama sam učila od veterinara, radila sam na miševima. U siječnju 1981. godine smo objavili u stručnom časopisu da Erlingen ima prvu IVF trudnoću. Opsjedali su nas novinari, nismo mogli van iz kuće, to je bila jako velika stvar. I tako je krenulo. Ljudi su počeli dolaziti i interesirati se, kod nas su učili biolozi i ginekolozi iz cijelog svijeta, a zatim smo im pomagali u njihovim zemljama otvarati klinike i laboratorije - prisjetili su se. Kažu kako nikad neće zaboraviti prvu bebu koja se rodila zahvaljujući njihovom radu.
- Danas je to odrasli muškarac, zove se Oliver. Njegova je majka bila iz okolice Erlingena. Imali smo divan kontakt sa njegovim roditeljima. Često smo išli u zajedničke šetnje, on, njegova majka, ja i moj sin. Na žalost, on je prekinuo sve kontakte kad se prvi put zaljubio - kratko je ispričala Tatjana dodajući da su s mnogim parovima i njihovom djecom ostali u kontaktu, a da su neka od njihove IVF djece i sama postala roditeljima pa se sad osjećaju kao djed i baka u tim odnosima.
- Imamo i svoje unuke, sin Adrian i snaha Elizabeth su rodili Dominika koji je nedavno navršio četiri godine. On je naše sunce. Prije puno godina smo snimali dokumentarni film o bračnom paru kod kojih postupak nije uspio. Reporterka ih je pitala kako se osjećaju, a muškarac je izjavio kako mu je žao što neće imati priliku biti djed. Tada to još nisam shvatila, ali danas sam itekako svjesna što je mislio. Voljela sam to dijete i prije nego što se rodilo, prije nego što sam ga ugledala, raznježeno priča ona.
U radu s pacijentima uvijek su imali poseban i drugačiji odnos, pa vjeruju kako je upravo to pomoglo većem uspjehu postupaka.
- Odmah sam od početka shvatila da bračni par treba što više uključiti u program. Recimo, kad smo laparoskopski ženi vadili jajne stanice, suprug je mogao sjediti kod mene u labosu. Prije transfera gospođa si je mogla pogledati svoje stanice na mikroskopu - objašnjava ona, a Alfred se nadovezuje kako je i u njegovom radu pacijentima bilo važno sudjelovati.
- U situacijama kad spermij ne može sam ući u stanicu, bračni par je sjedio iza mene. Ja sam odabrao pet najboljih spermija, pokazao im ih na monitoru i oni su sami odlučili kojeg žele uzeti za oplodnju. Nakon poroda gospodin je došao plačući i zahvaljivao mi je. Rekao je da stvarno ima osjećaj da je to dijete njegovo od početka do kraja. Pokušali smo taj pristup prenijeti i dalje govoreći specijalistima da se ne čine bogovima, nego da surađuju sa pacijentima. Recimo, kad smo imali parove kojima je problem kod IVF-a bio vjerske prirode, onda bismo organizirali oplodnju tako da u njezino tijelo stavimo njezinu jajnu stanicu i njegove spermije te pustimo da se oplodnja dogodi u njezinom tijelu. To im je puno značilo - opisuje Alfred.
Proputovali su cijeli svijet te su obišli više od 30 zemalja, otvarajući pritom laboratorije gdje su mogli.
U Hrvatskoj su bili 2005. godine. Planirali su nastaviti rad kao i Njemačkoj, jer ondje je godinu ranije na snagu stupio novi zakon u okviru reforme zdravstva kojim je ženama država ograničila samo tri plaćena postupka potpomognute oplodnje.
- Napravili su veliku gužvu i zemlju vratili u srednji vijek, pa nismo mogli tako raditi. Došli smo u Hrvatsku, no ovdje je zapelo na ginekolozima i sustavu. Da biste ovdje dobili odobrenje za rad, nositelj licence laboratorija morao je biti ginekolog. No od Zagreba do Osijeka i Dubrovnika nitko nije htio biti nositelj. Tek smo u srpnju 2007. godine uspjeli pokrenuti nešto u suradnji sa liječnikom iz Samobora, no financijski nam sve to nije bilo isplativo. Spakirali smo se i 2014. godine vratili doma - ispričao je Alfred. Ipak, Alfred je ostao aktivan u Makedoniji i na Kosovu.
- Ondje je to velik problem i vjerujem da je to zbog zagađenja okoliša. Na Kosovu i u Bosni zubi muškaraca su bili upadljivo loši. E sad, ili je u pitanju loša higijena ili uransko streljivo koje se koristilo i radijacija uslijed toga. Vjerujem da je razlog upravo u tome - pojašnjava Alfred. Kod 20 posto ljudi koji imaju problem sa fertilitetom, postupci su uspješni kod njih oko 80 posto, objašnjavaju nam. Imali su pacijenticu iz Innsbrucka koja je na postupke dolazila 18 puta, a najstarija žena kod koje su proveli postupak imala je 47 godina.
- U odnosu na vrijeme kad smo mi tek počeli raditi, specijalisti danas imaju na raspolaganju puno bolju opremu. Tehnološki je sve uznapredovalo i pojedini laboratoriji djeluju kao svemirski brodovi. Imaju savršenije medije za rad, hranjive podloge i druge alate. Bitno se popravila i higijena. No ipak s neskrivenim zadovoljstvom moram reći da su im rezultati isti kao što su bili i naši prije 38 godina - kazao je on. Na svojem radnom mjestu su uvijek njegovali atmosferu ljubaznosti i nježnosti jer je to utjecalo, vjeruju, na postupke.
- Osnovno pravilo je bilo da u laboratoriju mora biti ugodna atmosfera jer inkubatori s hranjivim podlogama na kojima su jajašca i spermiji imaju otvor otraga, i osjeća se naboj koji vlada u labosu, to sve dolazi i do njih. Nema svađe ni povišenog glasa. Znalo se dogoditi da bi došli nakon posla doma i nastavili biti ljubazni, onda sam se sjetila da smo u svađi - smiju se oni.
Stigli su i do Brazila, ali ipak samo turistički i daleko od onih snova o spašavanju kišnih prašuma.
- Bili smo u Brazilu 42 dana 1974. godine. Proputovali smo cijelu zemlju i zaista uživali, a četiri godine poslije sam išao sam kod tog istog prijatelja te sam proveo ondje dodatnih 10 tjedana i još mjesec dana u Argentini. Bilo je čarobno - opisao je Alfred. Pitali smo i kako to da nisu imali više djece.
- Kad sam ja htio, nije htjela ona, a kad je ona htjela, ja nisam htio - nasmijao se Alfred dok Tatjana pojašnjava kako zbog silnog posla jednostavno nije imala vremena za majčinstvo.
- Imala sam razdoblje od deset godina kada sam radila bez prekida svaki dan, bez obzira je li nedjelja ili blagdan. Tu nema mjesta za još djece i priznajem kako je moj sin zbog toga bio vrlo razmaženo dijete. Pa ipak, kad se sve zbroji, u svijetu Alfred i ja imamo više od tri tisuće djece koja su ugledala svijet zbog nas. Pa zar to nije dovoljno? - zaključila je ona.