ovaj članak nije me ništa začudio, ima takvih i sličnih situacija, svugdje, pa i u zagrebačkim bolnicama. Moj otac je prije dvadeset i jednu godinu ležao u jednoj zagrebačkoj bolnici sa karcinomom glasnica sa svojih 46 godina, ja sam tada imala 19, i brinula se o njemu. Operirali su ga, i nakon toga prolazili smo kalvariju 9 mjeseci, dok nije preminuo. Ono što želim reći, da je jedna mlada sestra u jednoj od smjena bila nemilosrdna, tatu su trebali sa vremena na vrijeme aspirirati jer nije mogao disati, gušio se je jer je imao kanilu na vratu, a ta ista sestrurda je stalno vikala da ih MALTRETIRA JER JE VIDIO DA MU JE KRAJ I DA MU NEMA POMOĆI!!!!! Pa ljudi moji gdje je tu nestala ljudskost??? Da ne govorim, kada su tatu vozili iz operacijske sale pa mu je bolničar guravši kolica naglas govorio "ODI IDEMO PRIJATELJU, NEČEŠ TI JOŠ DUGO", a moj tata se je već budio iz narkoze i sve to čuo, da bi mi kasnije plakao na ramenu zbog te brutalne rečenice. Strašno, ima toga još toliko što bih mogla napisati, ali mislim da je i ovo previše. Žao mi je stvarno što je takvo stanje po svuda, naglašavam ima predivnog medicinskog osoblja, al nažalost ima i onog falšnog.