Četrdeset godina samoće krvnika Radovana Karadžića

Datum izricanja presude Radovanu Karadžiću, 24. ožujka 2016., u Bosni i Hercegovini iščekivan je kao svojevrsni "Dan D". Danima su se analizirale moguće presude, pogotovo kako će Haški sud okarakterizirati zločine u sedam bosanskohercegovačkih gradova u kojima su, pored Srebrenice, počinjeni posebno teški zločini nad Bošnjacima. Jedan od tih gradova je i Prijedor, gdje su uz Bošnjake žrtve bili i Hrvati, a koji se često po masovnosti zločina dovodio u vezu sa Srebrenicom. Jedan od najapsurdnijih događaja koji ima veze s ovim je onaj kad je Milorad Dodik, nekoliko dana prije izricanja presude, "svečano" otvorio nedovršeni studentski dom na Palama, ratnoj prijestolnici Republike Srpske, koji je nazvan po Radovanu Karadžiću. Dodik je, kao i obično, razmišljao o sebi, i ovo je tek jedan od političkih incidenata kojima se još kako-tako održava na površini. A ovaj čin samo je pokazatelj do kojih je granica spreman ići.

Prije desetak godina radio sam na romanu "Tragom zmijske košuljice". U njemu postoji sljedeći pasus: "Zakasnjela pravda i nije pravda. Pravda bi trebala ispuniti i oplemeniti čovjeka, a sa zakasnjelom to nije slučaj. Ona ostavlja čovjeka praznim i ravnodušnim. Vrijeme učini svoje i otupi oštricu osvete, jer je pravda u vremenima smutnje često samo jedan njezin oblik”.

Ipak je trebala doživotna

Prilikom pisanja ovih riječi imao sam na umu Radovana Karadžića i obitelji žrtava masovnih zločina Vojske Republike Srpske.

Radovan Karadžić je za počinjene zločine osuđen na 40 godina zatvora. Sve osim doživotne kazne, po mojemu mišljenju, je sramotno, bez obzira na to što se u Karadžićevu slučaju, zbog njegove dobi (72 godine), radi o doživotnom zatvoru. Morala je biti izrečena doživotna kazna, barem kao simbolički čin kako se zločin ne isplati (a isplati se, kako se čini), ali i kao svojevrsna izlazna strategija jednog suda koji definitivno nije opravdao svoju ulogu. A propustio je posljednju veliku priliku da se barem donekle rehabilitira, bez obzira na to što je vaga u rukama Boginje pravde zabluda, jer je nemoguće dovesti u ravnotežu zločin i kaznu, to je samo jedna od ljudskih utopija koje se ne mogu dosegnuti. Često mi je bila smiješna praksa američkih sudova koji su za posebno brutalne zločine znali osuđeniku dodijeliti više doživotnih kazni. Tek iz slučaja Radovana Karadžića može se shvatiti što su stvarni ciljevi slične prakse.

Haški sud je politiziran

Time se zapravo na jedini mogući način postiže kakav-takav privid pravde, tj. uravnotežena vaga Boginje pravde ima nekakav smisao, jer su sudu u ovakvim slučajevima žrtve, tj. njihove obitelji, primarne. Kazna Radovanu Karadžiću je nastavak prakse Haškog suda, odnosno indikator njegove politiziranosti.     

Kako objasniti kazne generalima Stanislavu Galiću, zapovjedniku Romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, i Zdravku Tolimiru, Mladićevu “sigurnjaku”?

Obojica su za počinjene zločine dobili doživotnu kaznu, Galić za zločine počinjene tijekom opsade Sarajeva, a Tolimir za one u Srebrenici, dok je njihov “vrhovni zapovjednik” dobio tek 40 godina. Ili da podsjetimo na prvostupanjsku presudu generalu HVO-a Tihomilu Blaškiću, koji je dobio nevjerojatnih 45 godina samo na osnovu slobodne interpretacije njegove formalne nadređenosti izvršiteljima zločina u selu Ahmići, a koja je u drugostupanjskom postupku pala. Je li moguće da ih je donio isti sud?

Presuda Haškog suda u slučaju Radovana Karadžića ima svoju političku dimenziju. Njome se na neki način kanaliziraju politički procesi, odnosno konflikti koje će ona neminovno implicirati, bez obzira na to što je “Daytonski ustav” svršeno stanje stvari i bez obzira na to što je “nagradio” masovne zločine koje je počinila srpska strana. Stoga su, zbog kontinuiteta slične prakse, rezultati njegova rada prilično slabi, može se čak reći kontraproduktivni. Nisu nas učinili boljim, plemenitijim, nego obratno.

Haški sud je svojom neprincipijelnošću stvarao od zločinaca heroje čija je veličina direktno proporcionalna veličini zločina koje su počinili. U tom smislu Radovan Karadžić ima izglede postati prvi postratni “superheroj” čiju krvavu karizmu može dosegnuti tek Ratko Mladić. I nitko više. A doživotna kazna za njega minimum je ispod kojeg Haški sud nije smio ići.