U tri dana prešao sam četiri prijevoja. Više nisam mogao, više nisam niti trebao. A ova tri dana zapisat ću si negdje, kao granicu koju sam i ovaj puta pomaknuo
Avanturist i putopisac Hrvoje Jurić krenuo je na dvomjesečno osvajanje Alpa biciklom. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njegovog putovanja, a svakoga tjedna kod nas možete čitati njegove nove pustolovine.
Nešto iza 21 h, kad je mrak već počeo padati, skrenuo sam prema voćnjaku i pronašao mjesto gdje ću postaviti šator. Nalazio sam se 10-ak kilometara od Prato Allo Stelvio, malog naselja odakle kreće penjanje na prijevoj od 2758 metara. Svakako bi bilo lijepo da sam si mogao priuštiti kakav topao smještaj, ali nisam mogao naći ništa ispod 40 eura. Postavio sam šator daleko od ceste, što sam "dublje" mogao zaći u voćnjak.
U početku, kad sam krenuo putovati biciklom, imao sam strah od postavljanja šatora na nepoznatom mjestu, ali s vremenom sam shvatio kako mi se ništa loše ne može dogoditi. Eventualno me mogu otjerati. To jutro probudio me čudan zvuk, kao da mi netko lupa po šatoru.
Bez obzira što
je bila nedjelja, radnici su rano ujutro već bili u voćnjaku. Ipak, buku nisu stvarali oni nego kiša, tj. pljusak. Sav krmeljav izašao sam van, tek u kratkoj majici i gaćama, i stajao na tom pljusku. Vrijeme mi ovih dana nikako nije bilo naklonjeno.
Spremio sam šator i otišao u Lasu (tal. Laas), malo mjesto gdje sam i prošle godine odmarao prije polaska prema Stelviu. Sjeo sam u hotel gdje se može uhvatiti wifi i dobio poruku od svog prijatelja Držislava Markovine "Zmaju, gdje si? Imam nešto slobodnog vremena i mislio sam se zaletit do tebe!".
Držo je prošle godine par dana kajakom odvozio s avanturistom Sinišom Glogoškim (koji mrzi kad ga tako oslovim), nekoliko tjedana proveo s Leom Lemešićem u sklopu njegovog projekta Sharedreams (putovanje brodom oko svijeta), a pred kraj prošle godine kombinirao je kako da mi se pridruži na putovanju do Nordkappa.
- Daj mi jedan dan, odi u neki hotel, pošteno se odmori i najedi, a ja ću sada sjesti na vlak/avion/bicikl i idemo zajedno na Stelvio! - bila je zadnja Držina poruka.
S ogromnim oduševljenjem prihvatio sam ovaj prijedlog. Iskreno, nisam se osjećao spremnim za uspon na Stelvio i vrijeme nije igralo ključnu ulogu. Nekako sam bio nervozan, neispavan, kronično umoran. Raspremio sam stvari, momku na recepciji prodao priču kako ću ostati dan ili dva dok mi ne dođe prijatelj, a onda, ako odlučimo, ostat ćemo još koji dan. Ovaj je razvukao ogroman osmijeh i nije mi uračunao večeru u cijenu smještaja.
Kasno navečer pokušao sam odgovoriti na poruke koje su se svakodnevno redale u inboxu, napisati tekst koji sam morao poslati prije par dana, sortirati fotografije, ali umor je presudio. Zaspao sam preko kreveta, upaljenog svjetla i televizije, a Depeche Mode svirali su lagano cijelo vrijeme.
Volim reći kako svoju ljubav prema domovini pokazujem uglavnom za vrijeme doručka u hotelima (šteta što tako rijetko idem u iste), pa su i ovo jutro ljudi, koji su sjedili za stolom do mene, gledali čudno prema mom stolu. No, nisam se obazirao. Kad ste na ovakvom putovanju shvatite kako treba iskoristiti svaku priliku za "neograničenu hranu". Između ostalog, sve je to plaćeno.
Čim sam pogledao vrijeme za današnji uspon dočekala me pomalo neugodna realnost - noćas je na vrhu prijevoja pao snijeg. Poslao sam Drži poruku kako postoji mogućnost da zaista otkažemo vožnju, ali nedugo nakon što sam mu se javio Držo je ušao u hotel.
- Od svih hotela i restorana došao sam ovdje kako bih uhvatio internet i javio ti se, kad ti sjediš tu! - rekao je i zagrili smo se. Putovao je do Bolzana, rano ujutro došao do Merana i 1,5 h vozio se do Lase.
- Hoćeš li moći, nisi umoran? - upitao sam ga, na što je mahnuo rukom - "Idemo na Stelvio!".
Kako bismo, koliko toliko, mogli imati isti tempo poslao sam svoje bisage na vrh po jednom dragom gospodinu. Ono što je Držo znao o Stelvio bilo je samo da je jedna od najljepših i najtežih cesta za voziti.
- Koliko je teže od Sljemena? - upitao me nakon prve serpentine.
Prošle godine na Stelvio sam krenuo oko 6 ujutro, da bih na vrh prijevoja stigao nešto poslije 6 poslijepodne. Ipak, tada je Mrc'na sa svom opremom težio oko 70 kilograma.
- Trebat će nam barem 4 sata - rekoh mu. Cijeli uspon sastoji se od 48 serpentina i ako se kreće od strane Prato Allo Stelvio (oko 850 mnv.) do vrha prijevoja (2758 mnv.) je 24 kilometra. Prvi dio serpentina djelomično je lakši, prolazi i kroz šumu, ali kada smo stigli do 24-e pogled se pružao sve do samog vrha.
Pomalo je bilo nezgodno i "iscrpljujuće" gledati sve te krivine koje su nam ostale do vrha prijevoja. Kako smo se bližili kraju, tako je bilo i hladnije. Na nekim dijelovima još uvijek je bilo snijega, a temperatura na samom vrhu bila je oko 3 stupnja iznad nule. Pri kraju uspona imao sam problema s hladnoćom, jer sam bio u kratkoj majici i hlačicama, a sva oprema ostala mi je u bisagama. Ipak, nakon dobrih četiri sata bicikliranja Držo i ja bili smo na vrhu.
- Čovječe! Kakav osjećaj! - Držo nije mogao doći k sebi.
Shvaćao sam ga, iako još uvijek nije bio svjestan na koliko se zahtjevan prijevoj upravo popeo.
Kako ona narodna kaže "iza svakog brda ide dola", tako je bilo i u našem slučaju. Vratio sam bisage na Mrc'nu, obukao se toplije i ludo spuštanje od 20-ak kilometara moglo je početi. Ovaj puta maksimalna brzina iznosila je 64 km/h, ali nisam se usudio brže voziti. Na nekim mjestima još uvijek je bilo vode od otopljenog snijega.
Dolaskom u Bormio našli smo jeftino prenoćište i uz pivo nazdravili uspješnom prelasku preko Stelvia. Moram biti iskren da sam se bojao kako će se Držo ujutro osjećati jer sam planirao da idući dan prijeđemo i Foscagno, prijevoj na nekih 30-ak kilometara dalje od Bormia. Ujutro, za doručkom, nisam htio ništa forsirati, a onda mi je Držo samo rekao:
- Stari, ovo je prava stvar, ja jedva čekam da danas sjednem na bicikl!
Novi uspon na Foscagno
Krenuli smo oko podne, s nekih 1600 metara na 2291.
Prijevoj Foscagno
, od strane Bormia, nije previše težak za uspon, a sa Stelviom se zasigurno ne može niti usporediti. Zanimljiva stvar je kako nam se
Eira
, idući prijevoj nakon Foscagna, nalazila nekih 10 kilometara dalje, maksimalnog uspona od približno 5 kilometara. U sredini između Foscagna i Eire smjestilo se
naselje Trepalle, drugo najviše naselje u Europi (2066 mnv.).
Nakon par sati penjanja i dolaskom do Foscagna Držo mi je sam predložio da nastavimo dalje prema Eiri i kad se spustimo u Livigno vidjet ćemo što ćemo dalje. Tako smo i napravili.
Dolaskom u Livigno otišli smo u info centar i upitali kakve su nam sada opcije. Ja sam htio idući dan nastaviti prema Zernezu i popeti se na Fluelu, ali s obzirom na to da su nam ovi prijevoji oduzeli previše snage odlučili smo se malo odmoriti. Ljubazna gospođa na šalteru predložila nam je da prespavamo u Livignu, ali Držo je imao sasvim drugačiji plan.
- Jesi li bio ikada u St. Moritzu? - upitao me. Nakon konzultacija s gospođom sjeli smo na bus i otišli u St. Moritz. U sebi sam imao čudan osjećaj jer sam si rekao da neću koristiti nikakve druge prijevoze osim bicikla. Ipak, kako idući dan odmaramo, gotovo nam je svejedno gdje ćemo biti. Gotovo.
Dobrodošlica u St. Moritz
Jedno pivo i kava – 11 eura. To nam je bila dobrodošlica u St. Moritz. U Bormiu i Livignu nismo našli hostel, ali u St. Moritzu jesmo, gdje smo upoznali i momka čiji su roditelji, taman pred rat, otišli u Kanadu.
- Majka mi je iz Beograda, otac iz Like (odlično je pričao hrvatski) - ali ja se pomalo čudno osjećam. Od pete godine nisam bio u Hrvatskoj i ove godine po prvi puta dolazim. Kod nas vani su jake „struje“. Mislim na dijasporu. Još uvijek dobar dio njih raspravlja o ratu, a ja zaista ne znam što bih rekao. Nisam nikoga izgubio u ratu i zaista ne bih htio pogaziti sjećanje na sve što se dogodilo, ali bojim se da će se ljudi nažalost uvijek mrziti. Teško mi je kad vidim to, ali jedino što mogu napraviti je da ja sam ne radim takve stvari.
Nisam htio duboko ulaziti u diskusiju o tome, pustio sam momka neka kaže što misli o svemu.
Rano ujutro, po prvi puta otkako sam krenuo na put, javio sam se majci preko Skypea. Naravno, to je bio obiteljski razgovor koji je uključivao pola rodbine, ali prvo što me je pitala bilo je "Jesi jeo? Imaš gdje spavati? Imaš novaca? Kad ćeš doma? Onaj tvoj prijatelj se oženio..." – standardne obiteljske stvari. Koliko god sam bio zaokupljen putovanjem ipak mi je u glavi bila briga za majku. Nije da smo u situaciji kada možemo birati, ali ta "uloga" starijeg i odgovornijeg zadnjih mjeseci mi je sve teže padala.
Držo je nakon doručka pogledao kartu, iskombinirao svoj raspored i predložio da i danas idemo dalje.
- Gledaj, ti svakako ideš u Davos, ja ću morati doma zbog posla, a i nisam baš u tolikoj kondiciji da se i danas penjem. Malo smo kratki s vremenom pa ću ja busom, a ti možeš uzeti moj Defy za Fluelu.
Svako jutro smo se probudili bez detaljnog plana i na ovakav način odredili kamo ćemo. Da bismo se vratili u Bormio trebali smo čekati autobus, proći tunel prema Zernezu i od tamo krenuti s penjanjem na Fluelu. Umjesto toga odlučili smo biciklima krenuti iz St Moritza, što je bilo nekih 40-ak kilometara dalje.
Pokretanje videa...
VIDEO
Hrvoje Jurić
|
Video: Hrvoje Jurić
Cijelim putem, do malog mjesta Susch, odakle kreće penjanje na Fluelu, pratili smo
rijeku Inn
koja nas je vodila i kroz ranč s kravama. Tu smo poprilično nespretno ušli. Cijelo vrijeme nas je pratila kiša sve do Suscha. Držo je spakirao Mrc'nu u autobus, ja sam uzeo njegov Defy i dogovorili smo se da se vidimo na vrhu prijevoja. Odmah u startu shvatio sam kako sam pogriješio što nisam podigao sic, a sav alat ostao mi je u bisagama.
Na početku penjanja, već na drugom kilometru, su serpentine i poprilično velik nagib. Kiša je sve više padala, a meni je kroz glavu prolazilo kako će ovo biti
četvrti prijevoj u tri dana
. Prošle godine istu dionicu napravio sam u četiri dana i dolaskom u Davos jedva sam uspio pomaknuti noge. No, cijelu rutu putovanja napravio sam tako da bude što teža, sa što više prijevoja. Granice su tu da se pomiču, zar ne?
Do vrha prijevoja imao sam tek 13 kilometara, koji su se činili kao vječnost.
Na nekim dijelovima morao sam i gurati bicikl jer jednostavno više nisam imao snage. Zadnja dva kilometra osjetio sam grčeve u nogama. Stisnuo sam zube i polako pedalirao, a onda je počeo padati i snijeg. Dolaskom do vrha Fluele, na 2383 metra, već je dobrano zabijelilo. Taman kad sam stao, Držo je izlazio van, s
Mrc'nom
i odvažio se na spust sa svim bisagama i teretom. Viknuo sam prema njemu, a on nije mogao vjerovati kako sam već stigao gore.
- Čuj, ova jurilica lijepo ide, a nisam ni ja za baciti.
Na vrhu smo naišli na grupu motorista koji su došli iz Brazila, u Njemačkoj unajmili motocikle i obilazili cijele Alpe s njima.
Spuštanje s Fluele mogao bih usporediti jedino sa spuštanjem s Gaberla, kad sam se po mraku i kiši spuštao preko 50 km/h. Ovaj put nije bio mrak, ali hladnoća i kiša koja je sada zamijenila snijeg nikako nisu bili uvjeti za spuštanje. No, mokri i pokisli, kakvi smo tada bili, nismo imali previše izbora. Spustili smo se ravno u
Davos, najviši grad u Europi
(1560 mnv) i Držo je otišao u hostel, a ja kod bratića.
U tri dana prešao sam četiri prijevoja - Stelvio (2758 mnv.), Foscagno (2291 mnv.), Eiru (2208 mnv.) i Fluelu (2383 mnv.). Više nisam mogao, više nisam niti trebao. A ova tri dana zapisat ću si negdje, kao granicu koju sam i ovaj puta pomaknuo.
VIDEO
