Na današnji dan 1986. godine zbila se katastrofa od koje se svijet nije oporavio. Izravne i neizravne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je oko pet milijuna ljudi, a osjećaju se još i danas...
Černobil: Radioaktivna prašina ubija čak i tri desetljeća kasnije
Gluho doba noći s četvrtka na petak, 26. travnja 1986. godine. U jedan sat i 23 minute iza ponoći glasan tutanj promijenio je cijeli svijet.
Dok su stanovnici ukrajinskog grada Pripjata bezbrižno spavali, nekoliko kilometara od njih, uz samu granicu Ukrajine s Bjelorusijom, odjeknula je golema eksplozija. Radnici nuklearne elektrane “Vladimir Iljič Lenjin” izvodili su test koji je trebao pridonijeti uštedi energije.
No, sve je krenulo po zlu. Došlo je do eksplozije koja je uništila jedan od četiri reaktora. Ta mirna noć pretvorila se u jednu od najvećih nuklearnih katastrofa u povijesti čovječanstva.
Eksplozija je iz reaktora ispustila velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplodirane bombe u japanskom gradu Hirošimi.
Ni 30 godina poslije radioaktivna prašina nije u potpunosti nestala. Pripjat i njegovi stanovnici nikad se nisu oporavili od černobilske katastrofe koja je promijenila njihove živote i istjerala ih iz domova.
Od te noći život u Pripjatu, u kojem su živjeli radnici nuklearne elektrane i njihove obitelji, potpuno je stao. Postao je to grad duhova.
Oko 50.000 stanovnika evakuirano je 28. travnja. Ljudi su morali zgurati svoje uspomene, sjećanja i stvari u nekoliko kofera te napustiti svoje domove. Cijeli svijet strahovao je od posljedica eksplozije i radijacije, a sovjetske vlasti, ne shvaćajući razmjere nesreće i njezine posljedice, ali i pokušavajući zataškati nesreću, čekale su punih 36 sati s evakuacijom.
Zataškavali nesreću
U Sovjetskom Savezu vlasti tri dana uopće nisu obavijestile javnost o nuklearnoj nesreći. Problem su uočili švedski meteorolozi koji su primijetili visok stupanj radioaktivnosti nad Švedskom i dignuli uzbunu. Tada su evakuirani i stanovnici Černobila te okolnih naselja u čijoj blizini se dogodila nesreća, a još tisuće ljudi, “likvidatora” koji su sanirali mjesto nesreće, bilo je izloženo radijaciji.
Izravne i neizravne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do pet milijuna ljudi. Sve to zbog toga jer prilikom eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u četvrtom reaktoru, a to je nenadano dovelo do opterećenja sustava. Istodobno je drugi operater isključio dovod vode u reaktor koja ga hladi, nakon čega je došlo do eksplozije.
Nesreći su pridonijeli neadekvatno obučeni i djelatnici elektrane. Nakon eksplozije izbio je i požar pa su u samo središte radijacije morali ući i vatrogasci kako bi vatru ugasili. Devet dana borili su se s vatrenom stihijom, i to bez potrebne zaštite. Ubrzo nakon toga umrli su zbog posljedica radioaktivnog zračenja.
Nad oštećenim reaktorom, na brzinu i u teškim uvjetima, sagrađen je betonski sarkofag koji je trebao štititi okoliš od daljnje radijacije.
bog bojazni od njegova potencijalnog raspadanja i novog onečišćenja radi se na gradnji novog zaštitnog oklopa. Novi sarkofag trebao bi biti završen 2017. godine. Prema podacima Svjetske nuklearne Udruge, to će biti luk visok 354 metra, dug 492 metra, a stajat će oko 1,54 milijarde eura.
Posljedice se osjete i danas
No katastrofa je već prije gradnje betonskog sarkofaga poprimila velike razmjere i nije se više mogla spriječiti. Velike količine radioaktivnih čestica uzdigle su se na visinu od 1500 metara. Raznosio ih je vjetar dalje prema sjevernim dijelovima Ukrajine, Rusiji, Skandinaviji, središnjoj i jugoistočnoj Europi.
Sljedećih nekoliko dana vjetrovi su odnijeli više od 70 posto radioaktivnih čestica s mjesta nesreće prema Bjelorusiji, koja je dodatne posljedice osjetila više nego sama Ukrajina. Peti dan nakon eksplozije čestice su došle i do teritorija Hrvatske.
Stotine tisuća ljudi je umrlo, a posljedice černobilskog zračenja i danas se osjećaju u brojnim oboljenjima od karcinoma u Ukrajini i Bjelorusiji. Južna je Bjelorusija podnijela najveći teret. Ondje su posljedice zračenja najviše osjetile trudnice. Zabilježeno je mnogo prijevremenih porođaja i rađanja djece s određenim poremećajima.
Tisuće djece oboljelo je od karcinoma štitnjače, dok su odrasli postali skloniji obolijevanju od leukemije i raka. Stručnjaci priznaju kako je povećana učestalost raka dojke izravna posljedice ove katastrofe. Istraživanja pokazuju kako je deset godina prije nesreće kod samo sedmero djece u Bjelorusiji dijagnosticiran rak štitnjače, a u razdoblju od četiri godine nakon černobilske katastrofe taj broj povećan je čak 30 puta.
Priroda se oporavlja
Černobilska katastrofa ostavila je traga i na okoliš. Radioaktivne čestice utjecale su i na okolne šume koje su promijenile boju. Dok su nebrojene ptice i životinje u početku ubijene od zračenja, sadašnji uvjeti za divlje životinje u Zabranjenoj zoni postali su nešto bolji. Prema istraživanjima stručnjaka, biljni i životinjski svijet na tom prostoru počeo se zapanjujuće naglo oporavljati krajem devedesetih godina.
Primijećeno je da su jako ozračen prostor naselile i životinje koje su bile pred izumiranjem ili potpuno istrijebljene. Iako postoje manje vrsta ptica, a neke prisutne su ozbiljno fizički oštećene, imaju manje mozgove i deformirane kljunove, neke druge vrste su zapravo uspješne.
Dva čovjeka u Tulgovićima
No bez ljudi uokolo, Pripjat je postao utočište za vukove, dabrove i druge životinje u potrazi za domom u gradu duhova. U radijusu od 30 kilometara od mjesta nuklearne nesreće, unatoč rizicima po zdravlje ljudi, posljednjih godina vratilo se uglavnom autohtono starije stanovništvo, koje ondje, uz pomoć države, živi na vlastitu odgovornost. U selu Tulgovići danas živi samo dvoje ljudi, Ivan Šamjanok (90) i njegov nećak na drugom kraju.
- Supruga i ja nismo htjeli napustiti rodno mjesto i dom. Supruga je nedavno umrla, a mene je neki dan liječnik pregledao i rekao da je sve sa mnom u redu. Od katastrofe se nije ništa promijenilo. I dalje uzgajam i jedem hranu iz svojeg vrta, a držim svinje, kokoši i krave. Putujuća trgovina selom prođe dva puta tjedno. Nećak živi na drugom kraju sela - kaže djed Ivan koji je, unatoč katastrofi, ušao u deveto desetljeće života.
Iznenađujuće, ali istinito je da je černobilska elektrana radila još godinama nakon ove najveće katastrofe. Relativno slaba ekonomska situacija Sovjetskog Saveza utjecala je da se proizvodnja u preostalim reaktorima nastavi. Tek 2000. godine tadašnji predsjednik Ukrajine Leonid Kučma zaustavio je rad černobilske elektrane.