Čekao ju je 19 godina. Sad su napokon zajedno, u dobru i zlu

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Duboko u šumi Bijelih Voda, u blatu i gustom lišću, mala je soba. U sobi je krevet. Na krevetu je Stevan, a kad mu spomenete Božicu, Stevanu zaigraju gusti brkovi. Čekao ju je 19 godina.

- Ne, ne, ja sam Branković, ona je Raf. Nismo vjenčani. Na papiru sam još dečko - hihoće brkonja na jastuku.

- Tako je. Dečko je 50. godište, ja sam godinu mlađa. Poznajemo se od sedamdeset četvrte, a zajedno živimo od devedeset treće. Pa računajte. Ja sam od Siska, a on se tu rodio. Našli smo se u Petrinji. Da. Ja sam radila u starom hotelu na Pigiku, bila sam u kuhinji. Radila, a on je došao na šank. Upoznali se, počeli malo ofirati i kasnije došli do pravoga. Do ovoga. Tako smo se upoznali. Na blef. Na prvi pogled. Baš je bilo na prvi pogled. Na mome mjestu bi netko već odavno otišao, ali onaj tko ne zna, ne zna. A ja ne bih od njega... Nikad. Sve imamo. Sve osim zdravlja.

Božica pripovijeda za stolom. Dečko je raznježeno gleda s kreveta. Sve je u jednoj raspuknutoj prostoriji. I kuhinja, i peć, i stol, i krevet na kojem leži njen nepokretni muž.

- Imao je moždani. Ne može ništa na lijevu stranu. Ima i pelene. Dvorim ga kako mogu, u ovoj bijedi. Već deset godina. Stradao je 2012., a onda je dvije godine kasnije još pao i slomio kuk. Kuća? Pogledajte oko sebe. Puknuta je na više mjesta. Pogledajte iznad glave, tamo ono da ne pričam. Bojim se kupati. Što ako se poskliznem, udarim rukom u zid i on ispadne? Što onda? Gdje sam onda? Tko će ga dvoriti? Sad nam ne dolazi skoro nitko. U početku jesu. Sad nitko. Dolazili su ljudi pomagati. Volonteri. Obični ljudi. Statičari nisu bili nakon onog prvog puta. Za obnovu nitko. Nisam zvala. Vjerujem ljudima...

Par je trebao dobiti kuću, trebali su im donatori kupiti jednu, ali je vlasnica u zadnji čas odustala od prodaje. Sad su cijene otišle u nebo. Problem je i s vlasničkim odnosima. Stevanovu bratu je pripao dio parcele.

- Neće je dati. Takav je. Njegov rođeni brat. Jedva da ga je vidio otkad je obolio. Bio je jednom tu, naslonio se na štok, gledao u njega i gotovo. I bio mu u bolnici. I to je sve. Trebali bismo se odseliti. Doktor mi je najvažniji, zbog njega. Imam jednog čovjeka ovdje, odveze me i doveze, ali nije uvijek tu. Živi u Zadru.

A ovo? Ovo nisu uvjeti ni za koga. Nikoga, a kamoli za invalida. Ma i ja sam bolesna, imam bruh. Ne mogu reći što me ne boli. Operirala sam i debelo crijevo. Eto. Imamo gore još jednu prostoriju, ali ne mogu do nje. Teško mi kroz stepenice, ne smijem se ni sagnuti, zabranili su mi sve. Nisam mogla hraniti ni svinje, ni piliće, ni patke. Sad sve moram kupovati. Od penzije moje i njegove. Imao je 33 godine staža u željezari. I što mu vrijedi? Mogao je imati ne znam koliko. Eto. Tražili ste, gledajte.

Božica šuti, teško diše. Stevan gleda u strop. Nešto pucketa u peći.

- Nisam ljuta. Nisam. Što ću biti ljuta? Svejedno mi je. Bila ljuta ili ne. Tako mora biti. Želim samo da mogu doći negdje bliže doktoru. Ne mogu ga ni dizati više, teško je. Lijeva mu je strana oduzeta, to je kamen živi. Dižeš kamen. On se malo podboči... Ne mogu ga ni okupati kako treba. Brišem ga krpom. On hodati ne može. Mogao je malo, ali otkad je pao... Evo sad sam trebala ići na pogreb... Moram ga previti i ostaviti. Bez vatre. Ostane bez vatre. Ložim kad sam tu, ali on više sam ne može doći do peći...

Tišina u puknutoj sobi. Otvoreni zidovi su izdržali desetljeća, čak i ona u kojima je Stevan strpljivo čekao Božicu da se odvaži izaći iz lošeg braka i pridruži mu se u Bijelim Vodama. U šumi, u blatu i gustom lišću, u maloj sobi.

- Na prvi pogled. Baš tako...

Bijele Vode, 12. studenog, 2022.