Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna na današnji dan 1914. godine, upucao je austrijskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu. Atentat na budućeg cara, koji je trebao naslijediti dugovječnog Franju Josipa, ostavio je u potpunom šoku cijeli svijet. Reakcije u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, nisu izostale i bile su burne.

Dok su Srbi uglavnom izražavali neprikriveno zadovoljstvo atentatom, u strahu od daljnjih događaja, Hrvati su odgovorili mnoštvom protusrpskih demonstracija u mnogim gradovima Hrvatske, većinom pod okriljem lokalnih predstavnika Stranke prava (frankovaca), piše Željko Karaula o reakcijama Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji na sarajevski atentat u svom znanstvenom radu iz 2011. godine. U njemu je prikazao neposredne reakcije Hrvata i Srba u Hrvatskoj na atentat pomoću arhivskog gradiva i novina. 

Jedan dio hrvatske političke elite (Stranka prava) smatrao je, navodi Karaula, da je atentat teroristički akt za koji odgovornost snosi srpska politika i Srbi u Hrvatskoj, smatrajući da je to pravi trenutak da smijeni s vlasti Hrvatskosrpsku koaliciju uz pomoć austro-ugarskih faktora, dok se drugi dio hrvatske elite (Hrvatsko-srpska koalicija) na neki način latentno solidarizirao s atentatom, pokušavajući što bezbolnije prebroditi reakcije austro-ugarskih vlasti i onemogućiti, krajem lipnja i početkom srpnja 1914. godine. 

Osim podjele u političkim elitama i njihovim kalkulacijama o budućim događajima, postala je jasna i podjela u hrvatskim zajednicama u provinciji na one koji su vikali „Za Franju i Hrvatsku“, i one koji su uzvikivali „Abcug Franjo, živjela Srbija“. 

Reakcije u Zagrebu - grad pun demonstranata

Prve vijesti o atentatu na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu stigle su u Zagreb oko 1 sat poslije podne. Odmah su otkazane sve proslave i koncerti, kinematografi su zatvoreni, a trobojnice koje su izvješene dočekale izaslanstvo riječkih Hrvata zamijenjene su crnim zastavama, piše autor Karaula. Poslije 5 sati počela su izlaziti posebna izdanja listova koja su odmah razgrabljena. 

ATENTAT Pogledajte ispraćaj Ferdinanda brodom 'Dalmat' iz Metkovića

Već oko 7 sati počela se stvarati povorka đaka koja je na čelu imala trobojnicu s crnim velom, uzvikujući: „Slava prijestolonasljedniku“, te parole protiv Srba. Nakon što se povorka razišla, manje grupice su se okupljale oko prostorija novina Hrvatski pokret i Srpske banke, uzvikujući protusrpske parole.

- Dan poslije u Zagrebu su u režiji Hrvatske stranka prava (frankovaca) organizirane prve protusrpske demonstracije. Demonstranti su se počeli okupljati pred upravom lista Hrvatska u Gundulićevoj ulici, te su krenuli gradom uzvikujući poklike kojima su osuđivali umorstvo Franje Ferdinanda i njegove supruge. Zatim je mnoštvo krenulo pred Starčevićev dom, gdje su govore održali narodni zastupnik Čiste stranke prava Ivan Zatluka i akademičar Maštrović. Oba govornika su oštro osuđivala atentat i Srbe atentatore. Masa je poslije govora krenula prema prostorijama Srpskog sokola - opisuje u svom radu Željko Karaula.

Prema Obzoru „demonstranti su preko veže htjeli nahrupiti u sokolske prostorije, no tu ih dočekaše neki članovi Srpskog sokola sa željeznim šipkama, kamenjem i opekama (…), jedna žena je pri tome zadobila tešku ozljedu glave.

“ Izgleda da je vođa „frankovačke rulje“ koja je pljačkala i demolirala dućane Srba u Zagrebu, bio zastupnik Stranke prava Ivica Frank, koji je s podnožja Jelačićevog spomenika „harangirao masu pozivajući na nerede i pljačku (…) te javno pozivajući da se s vješanjima ima početi kod saborskog predsjednika Bogdana Medakovića, ispred Hrvatsko-srpske koalicije.“ Pozivao je da ovakav „izdajnički Sabor radi o glavi hrvatskom narodu i Habsburškoj monarhiji (…) te da je juče u Sarajevu ubijen jedini uzdanica Hrvata.“ 

Predvodio je masu koja je zasula kamenjem saborske zastupnike koji su se vraćali iz katedrale sa zadušnice za ubijenog prijestolonasljednika, „dok je na sjednici sabora 30. lipnja prijetio revolverom zastupnicima Koalicije.“ Demonstranti su zatim otišli prema Narodnoj kavani i utaborili se kod Lovačkog roga, znajući da u kavanu zalaze zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije. 
Redarstvo je preventivno ispraznilo kavanu da ne dođe do sukoba, čemu se najviše suprotstavio narodni zastupnik Antun pl. Mihalovich, ali je on udaljen. Nakon toga demonstranti su se počeli kamenjem nabacivati na srpske radnje, ali ih je redarstvo rastjeralo konjicom. 

Pljačka i palež srpskih trgovina

U svojim Političkim zapisima, Ivan Ribar, tada zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije, navodi Karaula, piše o ispadima frankovaca u Zagrebu: 

„U međuvremenu došlo je do atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. (…) I opet nastaje frankovački teror. Napadi na život i imovinu Srba, kao i Hrvata koji su išli zajedno sa Srbima, opet počinju. Ponovno se organiziraju frankovačke bande, koje vrše denuncijacije i pogrome…“ Nakon što je Austro-Ugarska navijestila rat Srbiji 27. srpnja 1914., Ribar svjedoči: 
„Gledao sam prizor u Zagrebu na Jelačićevom trgu, na dan objave rata, kako frankovačke bande pale dućanski namještaj iz srpskih trgovina, pošto su prije toga svu robu opljačkale. Oko velike vatre stoje frankovci pjevajući carsku himnu i kličući: ‘Smrt Srbima’“.
Frankovci su tada potpuno onemogućili i rad hrvatskog Sabora svojim najpogrdnijim psovkama i uvredama optužujući vodstvo Koalicije za izdaju zemlje. Stanje u Saboru je bilo toliko nepodnošljivo da je prekinuta sjednica.

Prema zastupniku starčevićanaca, Ivanu Peršiću, pripadnici vladajuće koalicije su se dogovorili „da se još malo vikom i bukom“ frankovci utješe, ali da se onda isključivanjem sa sjednica napravi red, što je i napravljeno.

Stanje nakon atentata posebno je podjarivala huškačka pravaška Hrvatska, objašnjava autor Karaula, koja je iz dana u dan pozivala na obračun sa Srbima veleizdajnicima. Tako se 29. lipnja s naglaskom ističe, da se „i u našem krugu, našem tielu nalazi sva sila krpuša u  spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništit ih. To nek nam bude od danas cilj.

PRVI SVJETSKI RAT On je sve organizirao: Moćni i opasni Apis kriv je za atentat

U istom broju dalje piše: „Oba zločinca su fanatični Srbi“, oni su „sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mržnju, klanje i ubojstva, koje gramzeći za vlašću podlo obara pred sobom sve, umišljajući, da će time zastrašiti hrvatski narod“. Na drugom mjestu u istom broju Hrvatska proziva: „Ubojico, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga je vjetar natrunio po našem hrvatskom tlu, da rađa zločin i zlobu, sije neslogu i razbojnički prolieva krv. Srbi su ljute zmije od kojih si tek siguran onda, kada im satareš glavu.“

Hrvatska traži i izgon Srba iz države. 'Narod naviešćuje Srbima borbu na život i smrt i progonstvo iz Bosne i Hercegovine'

Veliki nemiri i u Petrinji

Karaula u radu ističe kako su posebno oštre protusrpske demonstracije bile u Petrinji te je gradsko poglavarstvo Petrinje izdalo proglas u kojemu piše, „da se od sada sigurnosne mjere moraju strogo provoditi (…) Sva kućna vrata se zatvaraju točno u 9 sati. Svaki obrtnik je osobno odgovoran za svoje naučnike, ako se poslije 9 sati uhite na ulici, isto tako roditelji za svoju djecu, a gospodari za služinčad. Svako sakupljanje na ulicama poslije 8 sati na večer u grupama od 5 ljudi zabranjuje se, kao i svaki obhod po gradu. 

Prekršitelji ovih odredbi bit će kažnjeni zatvorom od 14 dana, te predani državnom odvjetničtvu.' Da bi se smirilo stanje u gradu, gradski poglavar je tražio odred vojske od „100 momaka i 14 oružnika, koji bi zajedno s gradskim redarstvom vršili sigurnost u gradu nakon nemira … Usprkos odredbama uhićeno je sedmoro ljudi“, koji su prekršili propise. I sljedećih je noći vojska bila spremna intervenirati, ali nije se ukazala potreba.

Frano Supilo: Rat je neizbježan

Vrlo zanimljiv intervju povodom atentata, piše Karaula u svom znanstvenom radu, dao je sarajevski nadbiskup Josip Stadler dopisniku Budapesta, kako prenose zagrebačke Narodne novine. Po Stadleru, nije puki slučaj da se „atentat dogodio na godišnjicu bitke na Kosovu,jer se svi srpski pokreti na tlu Austrougarske odigravaju na taj dan ili okolo njega. (…) Sve je Sarajevo bilo puno zavjernika, koji su bili spremni da maknu sa puta prijestolonasljednika i suprugu“, ja znadem, od grofa Harracha, da je prijestolonasljednik prije negoli je izgubio svijest, rekao supruzi: „Ja umirem, brini se za našu djecu.“

U jednu ruku može se potvrditi da je veći dio projugoslavenski usmjerene hrvatske inteligencije potajno odobravao atentat. Mnogi od njih, posebno krug oko dalmatinskih političara Frane Supila i Ante Trumbića, bili su svjesni da je trenutak obračuna Austro-Ugarske sa Srbijom blizu. Tako je na vijest o atentatu Supilo odmah „shvatio da je rat neizbježan“ i donio odluku da pođe u emigraciju i povede akciju za rušenje Austro-Ugarske i ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba.

UBILI IH Priča vrijedna romana: Njihova ljubav šokirala je cijelu Europu

O stanju duhova kod hrvatske inteligencije u Dalmaciji govori i slikovit govor dr. Grge Angjelinovića u Kninu na Vidovdan 1914. godine. Dr. Angjelinović, projugoslavenski političar iz Dalmacije, kao predstavnik Hrvatskog sokola iz Splita i tajnik Hrvatske sokolske župe „Hrvoje“, na proslavi u Kninu na velikom skupu hrvatskih i srpskih sokola rekao je: 
„Srbi su osvetili svoje Kosovo o silna dušmana, a mi bismo imali osvetiti stotinu većih i manjih Kosova, a imamo mnogo jačeg neprijatelja pred sobom, soko je manja ptica od orla, ali je u stanju da se protiv njega bori… Sokol mora biti jak da pobijedi orla, makar imao četiri glave i šest krila“ (Angjelinović asocira na austrijski grb, op. a.).

Stjepan Radić oštro osudio atentat

Međutim, bilo je i drugačijih reakcija, navodi autor Karaula.

Milan Rojc, jedan od viđenijih članova Hrvatsko-srpske koalicije i bivši ministar bogoštovlja i nastave, nakon što je čuo vijest o atentatu od nekog vladinog činovnika, duboko potresen i zabrinut vratio se svojoj kući da na njoj umjesto „zastave radosti“ istakne „zastavu korote“. 

No, zatim nastavlja da je ubrzo u Zagrebu došlo do demonstracija, „navalila rulja zavedena po nevidljivim huškačima na Narodnu kavanu, sastajalište hrvatskosrbske koalicije. Sve je uništeno, prozori razbiti, kameni stolovi polupani itd. (…) Redarstvo ih kuša spriječiti, ali demonstrantima je uspjelo probiti redarstveni kordon, te porazbijati prozore na kući načelnika Holjca63 i na kući uredništva Pokreta.“

Stjepan Radić, predsjednik HPSS-a, oštro je osudio atentat, naglašava se u znanstvenom radu. Prvo zbog toga jer nije vjerovao u nasilje kao čin političkog izražavanja političkih uvjerenja, a drugo jer je tada u strahu od moćnih susjeda težio očuvanju Dvojne monarhije kao najboljeg sigurnog štita za hrvatski narod.

Ujedno je vjerovao da se Monarhija prije ili kasnije mora preurediti na trijalistički način i to tako što bi Hrvatska trebala postati posebnom jedinicom unutar te zajednice. To je bio razlog i njegove suradnje s frankovcima. 
Zbog toga je vodstvo HPSS-a uputilo brzojav dvorskoj kancelariji u Beču, u kojem stoji da je HPSS: „Duboko potresena u svojoj kršćanskoj savjesti (…) do skrajnosti ogorčena u svom hrvatskom i carevinskom patriotizmu i u svojoj privrženosti ustavu i ustavnosti – prezirući i žigošući podli i odvratni zločin (…).

Povodom atentata dale su svoje izjave sve značajne hrvatske javne institucije. Tako je i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti na sjednici pod predsjedanjem dr. Franje Markovića dala izjavu: „Da je u glavnom gradu bratske Bosne zločinačka ruka smače prejasnog nadvojvodu i vjernu suprugu njegovu, jasnu vojvodkinju. Zgrozio se s nama cieli svijet. S te groze nam i sada dahću bolna srca. (…) Čulo se iz glasova akademika ‘Slava mu’.“

Reakcije srpskog stanovništva u Hrvatskoj na atentat u Sarajevu

O ponašanju srpskog stanovništva postoje tajna izvješća iz raznih mjesta u Hrvatskoj slana Predstojništvu Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, a koja su pokazivala njihove reakcije na atentat i opće raspoloženje prema tom činu. Tako je prema jednom izvješću stajalo da je u Erdeviku kraj Vukovara, dok je u gostionici grupa Srba slavila, jedan od sudionika Ljubomir Kovačević izjavio da „su oni koji su ubili Franza Ferdinanda i suprugu mu imali pravo“, te da je „kralj Petar vladarom u Austriji, bilo bi boljega reda.“

U istom dokumentu, postoji prijava protiv Paje Kolareva koji je pred općinskim poglavarstvom u Neštinu izjavio da „J….. ih sve, neka ih na gomilu potuku, da ja sve to gledam.“ 

Prema izvješću od 28. srpnja, učitelj Petar Stojnić iz Velkog Grđevca pred kraj školske godine izjavio je pred učenicima da je slavan čovjek koji je ubio jednog člana carske kuće, te da se ime takvog nesumnjivo „riše u knjige.“ 

Stanovita Mileva Popović iz Slatine rekla je pred grupom građana da je za Franza Ferdinanda „šteta što ga već prije nisu ubili“, a za demonstracije protiv Srba je napomenula, pokazujući figu, „to nam mogu.“

Vrlo je zanimljivo izvješće iz Kostajnice u kojem stoji da su se pri dolasku vijesti o atentatu u Sarajevu Hrvati i Srbi u gradu osjećali vrlo potišteno i sa zebnjom gledali u budućnost. Međutim, nekoliko dana poslije „pokazalo se među Hrvatima neko neraspoloženje prema Srbima, koji se ponašaju mirno. Inteligencija Srba je potištena, atentat osudjuje, ali ne voli o atentatu ni govoriti i svaki razgovor o tom izbjegava

U Zadru su izvršena mnoga uhićenja Srba, tuženih da su se izražavali uvredljivo o članovima carske kuće ili su odobravali zločin. Tako je uhićeno 14 osoba, među njima i jedan pravoslavni bogoslov. Novine pišu i o jednom slučaju da je jedan srpski seljak, koji je bio u zatvoru, kad je čuo za vijest o atentatu, rekao: „Šteta da nisam na slobodi, zapjevao bih od sreće.“

Demonstracije u Dalmaciji

Velike protusrpske demonstracije najprije su izbile u južnoj Dalmaciji, navodi Karaula. Kako javlja Obzor, u Dubrovniku nakon održanih zadušnica za umorenog prijestolonasljednika, „navalilo je mnoštvo seljaka i radnika muslimana na općinu demonstrirajući protiv Srba“. 

Obzirom da je redarstvo bilo slabo, odmah su pozvana pojačanja, te su uz pomoć oružnika suzbili masu oko prostorija općine. Masa se razišla po gradu te krenula prema prostorijama Srpskog sokola i srpske škole, koji su zasuti kamenjem i potpuno demolirani. 
Redarstvo je opet pokušalo intervenirati, ali je silom mase rastjerano uz pomoć vojske koja je zatvorila ulice grada. Na večer su zatvarana gradska vrata jer je postojala bojazan „da bi seljaci ponovo mogli provaliti u grad.“

U Konavlima kraj Dubrovnika masa je palila istaknute srpske zastave, a u Metkoviću su zapaljene neke kuće, konkretno se javlja o kući nekog Srbina Perakovića. U Metkoviću su s pročelja zgrada skinuti svi srpski natpisi.

Demonstracije u Slavoniji i Srijemu

Teško stanje bilo je i u Slavoniji, odnosno Brodu na Savi, gdje je došlo do žestokih protusrpskih ispada i gdje je, prema brzojavu kotarskog predstojnika, „razuzdana rulja demolirala imovinu Srba, a predvode ju gradski vijećnici.“

Pravoslavni svećenik morao je s obitelji pobjeći iz Broda, a spaljena je kuća gospođe Terezije Popović.

Velike protusrpske demonstracije izbile su u Đakovu gdje se okupilo oko 1000 ljudi koji su krenuli pred biskupsko sjemenište gdje je spaljena srpska trobojnica, a zatim je svjetina krenula prema kućama viđenijih Srba u gradu, Toše Krajaišiča, Jose Stanišića i Leonitija Šarkanjca, i navalila na prozore i vrata, dok je redarstvo rastjeravalo masu udarcima sablji, pri čemu su dva redara, pogođena kamenjem u glavu, pala u nesvijest.

Posebno napeta situacija nastala je u Vinkovcima 5. srpnja, gdje se grupici od 50 mladića koji su skandirali „Slava Ferdinandu i Sofiji“, „Dolje Srbi“, pridružila svjetina koja je bila na zrakoplovnom sletu, te su zajedno krenuli prema pravoslavnoj crkvi u gradu i srpskoj školi.