U “Borbenoj polnoćki”, koju je HRT pravodobno i pravilno stavio u prime time na Prvom programu - što je kod smrti naših kulturnjaka prije iznimka nego pravilo - doktor Luiđi, Karlo Bulić, vodi dijalog sa studentom Mirkom (Toni Laurenčić) pa mu mladić kaže kako voli velegrad jer u njemu nema šporkarija kakve se događaju u Malome mistu. Luiđi mu nasmiješeno odgovara kako baš zato voli Malo misto. Moglo se dogoditi da je umjesto Bulića tu rečenicu kao Luiđi izrekao Miše Martinović. Smoje je, naime, baš njemu namijenio tu ulogu, ali Miše je, pročitavši Smojin scenarij, zapeo biti baš Brico Pridsidnik, a ne Luiđi, iako je to veća uloga. Nije pristao ni kad je pisac ponovio svoju želju da igra Dotura.
- Smoje je baš inzistirao da uzmem ulogu namijenjenu mom prijatelju Karlu Buliću. Rekao sam mu da je redatelj taj koji dijeli uloge i da je meni Brico Pridsidnik baš prirastao srcu - kazao je Martinović. Bilo je onako kako je pisano. Novi je kasting ispao bolji jer su i Bulić i Martinović po njemu odigrali svoje životne televizijske uloge. Možda ne bi bilo tako da je raspodjela bila drukčija. No Luiđijeva je rečenica izvan svijeta glume - u stvarnom životu - bila Martinovićev credo; on je svoje malo misto, Dubrovnik, toliko volio da ga nije želio zamijeniti metropolom, kao što se kazališnih dasaka nikad nije odrekao zbog filma ili televizije, a mogao je. Nakon “Malog mista” postao je velika zvijezda, pa su mu se otvarala sva vrata, od Zagreba do Beograda, ali on je ostao u Dubrovniku. Kasnije će reći: “Glumac si uvijek, ali umjetnik si rijetko”. Osjetio je da u toj ulozi može dosegnuti tu teško dostižnu razinu. Nakon nje je postao tako popularan da su ga zvali na sve strane. Marin Marušić, sin Danijela Marušića, režisera “Malog mista”, kaže da je Mišin moto bio: “Bolje biti Brico Dubrovčanin, sada Pridsidnik u ‘Našemu malomu mistu’, nego James Bond i biti u Hollywoodu”.