Srce mi je zaigralo kad sam vidio koliko sam blizu Zagreba. Tamo se nalazila udobnost. U Zagrebu su bili prijatelji i poznata mjesta... Ali skrenuo sam dalje...
Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Nekadašnju granicu sa Slovačkom uopće nisam primijetio. Morao sam se vratiti nekoliko kilometara kako bih je snimio. Granica se nalazila na bezličnom mostu. Ispod mosta je tekla mutna rijeka. Plava tabla s natpisom "SLOVENSKO" i okružena žutim zvjezdicama, bila je gotovo nevidljiva od jumbo plakata na kojem je pisalo: ZRUŠILI SME ČESKU HRANICU!
Bio je ponedjeljak. Restorani nisu radili. Lokali su bili zatvoreni. Promet je bio rijedak, a kamiona na cestama nije bilo.
Napokon sam našao otvoreni restoran. Na sredini parkirališta bio je visoki stup s natpisom na vrhu: WELCOME MOTOR CYCLES.
Očekivao sam skupinu motorista u kožnim jaknama kako ispijaju pivo i igraju biljar, a zatekao sam samo krupnu konobaricu bujnih grudi. Sjedila je iza šanka i gledala TV. Pitao sam je ima li jela bez mesa.
- To ti ovdje ne prolazi.
- Zar baš ništa?
- Ništa. Pogledaj jelovnik. Svako jelo je s mesom. Svinjetina, govedina...
- OK. Onda ću neki prilog i salatu.
- Jest ćeš salatu?
- Da.
Prekrižila se i odvukla u kuhinju.
Nevjerojatno je koliko su hrvatski i slovački jezik slični. Gotovo da se potpuno razumijemo.
Sjeo sam za stol. Vratila se konobarica.
- Da li jedeš ribu? Moj muž se jutros vratio iz ribolova.
- Može.
Riba je bila nepoznatog imena i izvrsnog okusa. Porcija izdašna, prilozi raznovrsni.
Pojeo sam dvije porcije.
Za kraj sam popio točeni sok Kofola za kojeg sam mislio da je tamno pivo.
Bilo je bljutavo.
Na terasi je sjedila skupina mladića i djevojaka iz Njemačke. Ponašanje im je bilo tipično za stanovnike razvijenijih zemalja. Bili su glasni i nametljivi. Cijelo vrijeme su nešto zahtijevali, a prema konobarici su se odnosili bahato. Podrugljivo bi komentirali kad ih ne bi nešto razumjela.
Na parkiralištu je bio parkiran samo jedan kamion. To me najviše začudilo. Pitao sam vozača je li danas neki praznik.
- Ne. Zašto? Radni dan kao i svi ostali.
Vozeći, razmišljao sam da uopće nije važno od kuda i dokle se putuje, već kako se putovanju pristupa. Putovanje je sredstvo pomoću kojeg naučiš nešto više o sebi i drugima, i u nesvakidašnjim situacijama se gradiš da postaneš bolji čovjek.
Polako prolazeći kroz gradove i sela čini mi se da je nakon razdvajanja Čehoslovačke republike Slovačka izvukla deblji kraj. Na mnogim kućama nedostaje žbuke. Većina polja su neobrađena i zarasla u korov. Po cestama voze automobili starijeg godišta. Sve nekako odiše duhom osamdesetih. Još samo nedostaje da zasvira Milly Vanilly pa da ugođaj bude potpun.
Iza jedne okuke sam ugledao znak za ranč. Bio je vješto izrezbaren od drveta. Poželio sam stati i odmoriti se. Međutim, prizor koji sam zatekao naveo me na čuđenje i smijeh. Nasred livade stajali su vagoni oslikani motivima divljeg zapada. Okolo su pasli konji. Na parkiralištu nevješto zalivenim asfaltom nije bilo niti jednog auta. U općem ugođaju prirode slika se činila grotesknom.
Iz vagona je izašla djevojka duge crne kose. Pitala me želim li pojesti nešto ili možda prespavati. Nisam pitao za cijenu. Zahvalio sam se i otišao.
Spustio se kratkotrajan pljusak. Svijetle lokve na bijelom asfaltu zasljepljivale su oči. Skreneš pogled, a u očima ti titra vatrena pjega.
Navečer sam u šumi podigao šator. Upalio sam svjetiljku na čelu i krenuo čitati knjigu. Vani je puhao ugodan povjetarac blago fućkajući kroz krošnje borova. Riječi se nikako nisu htjele posložiti u retke. Nakon nekoliko stranica počeo me hvatati drijemež. Provodeći dane u prirodi uviđam da su piscima koji mi odgovaraju u gradu, rečenice lišene strasti, bez prave oštrine i čvrstog tempa koji bi me održao koncentriranim. Uvijek na putu mi se promijeni odnos spram umjetnosti. Sloboda dopušta ukusu da se izgradi.
Ujutro sam krenuo rano i brzo stigao u glavni grad Slovačke.
Bratislava je manja nego što sam očekivao. Prilaz starom dijelu je pomalo kaotičan jer su se pomiješali arhitektonski stilovi. Moderne petokatnice s penthouseima na zadnjem katu naslonjene na stare kuće, okružene neboderima iz doba socijalizma. No, svaki grad u kojem sam bio je takav. Gradnja zgrada sumnjive kvalitete totalno nepovezane s okolišem ili potrebama stanara, čini arhitektonsku vulgarnost tipičnu za gradove današnjice.
Vozio sam po ulicama i uhvatio tek poneku zanimljivost. Dvorac na brežuljku, predsjednikovu palaču koju danonoćno čuvaju uniformirani vojnici u stavu pozor, ili poneki kip ili fontana u starom dijelu grada.
Bio sam gladan i žedan. Ušao sam u prvi restoran i naručio pizzu. Bila je oskudnih dimenzija i pretjerane cijene. Čaj je bio osvježavajuć. Svježe lišće mente u šalici s vrućom vodom.
U gradu se nisam dugo zadržao.
Dugačka biciklistička staza odvela me daleko iza Mađarske granice. Putem sam naišao na selo Hedervary u kojem se nalazi istoimeni dvorac od kud potječe grof Khuen Hedervary. Za vrijeme vladavine njegovog režima u trajanju od dvadeset godina gušila se svaka hrvatska oporba. Mađarski jezik se uveo u škole, a Hrvati se iseljavali, najviše u Ameriku. Velebno zdanje izvrsno je očuvano i smješteno je unutar istoimenog parka. Poželio sam ga razgledati iznutra ali bio je zatvoren.
Cijeli dan sam vozio kroz idilična mađarska sela međusobno povezana širokom biciklističkom stazom.
Idući dan sam stigao blizu Budimpešte, ali morao sam savladati još jedno brdo. S vrha sam promatrao panoramu. Ovako, iz daljine nije bilo ničeg egzotičnog što bi podsjećalo na središte nekadašnjeg Austro-Ugarskog carstva.
Počeo sam se spuštati. Promet je postajao sve gušći. Približavao sam se centru. Ubrzo sam stigao do Dunava. Ukazali su se mostovi ispod kojih su plovili turistički brodovi. Na brdu se pojavila utvrda. Iskrsnuli su tornjevi crkve. Zabljesnula je zgrada parlamenta. Ljudi su hodali na sve strane ali nije se osjećao pritisak.
Vrlo brzo sam pronašao hostel. Posljednjih dana čeznuo sam za udobnim krevetom, čistom posteljinom i toplim tušem.
Na stepenicama je sjedila plavokosa djevojka. U rukama je držala neki lakočitljivi časopis.
- Bok. Imate jedan slobodan krevet?
Pogledala me nezainteresirano.
- Danas ne.
- Ima li još neki hostel u blizini?
- Niz ulicu lijevo.
Zadubila se u časopis i time okončala razgovor.
Soba u drugom hostelu bila je na drugom katu. Trebalo je skinuti bisage s bicikla, odnijeti ih po zavojitim stepenicama, zatim se spustiti i odnijeti bicikl. Ništa mi nije bilo teško. Do tuša su me dijelile sekunde.
Hostel je zapravo bio ogroman stan uređen s malo novaca. Zidovi šarenih boja, tri prostrane sobe s krevetima kupljenim u Ikei, skromna kuhinja i uredna kupaona. Osoblje je bilo ljubazno i susretljivo. Čak su mi dopustili unijeti bicikl u dnevnu sobu.
Nije mi bilo žao dati osamnaest eura za jednu noć. Naposljetku, tople vode je bilo u izobilju.
Temeljito sam se istuširao i dugo prao kosu. Smeđi talog koji je plutao na dnu kade izgledao je kao nepoželjni ostatak industrijskog biootpada.
Spremio sam kameru i fotić u ruksak i krenuo u istraživanje.
Ovdje, u Budimpešti, tom raskošnom gradu, vidi se koliko je arhitektura vezana uz rijeku i cjelokupan okoliš. Ulice kojima prolaziš od zgrade parlamenta do bazilike Sv. Stjepana, zatim preko mostova sve do crkve Sv. Matije, zrače toplinom i životom.
Počelo se smrkavati. U dućanu sam kupio pivo Dreher. Sjedio sam na stepenicama ribarske utvrde i s uzvisine gledao kako se s druge strane Dunava polako pale svjetla grada.
Ujutro sam se rano probudio, popio besplatan čaj u hostelu i relativno brzo se izvukao iz grada. Divio sam se poljima suncokreta što su bila posijana s obje strane ceste, a onda mi je spokoj poremetio lanac koji je počeo preskakati.
U jednom selu sam ugledao trgovinu s biciklima. Trgovina je bila u dnevnoj sobi kuće dvokatnice. Ušao sam unutra. Žena za pultom je stišala radio i široko se nasmijala otkrivši dva donja zuba. Nije razumjela što trebam pa je pozvala brata. Uspio sam ga razumjeti da lanca nema, a sve kad bi ga i bilo nema ga tko montirati jer je serviser otišao susjedu popraviti traktor.
Nastavio sam voziti polako. Ceste su bile u mnogo lošijem stanju od poljskih, a lanac je sve češće ispadao iz brzine.
Ušao sam u neko mjesto teško pamtljivog imena. Na raskršću je bila benzinska stanica. Zaustavio sam se da proučim kartu. Srce mi je zaigralo kad sam vidio koliko sam blizu Zagreba. Tamo se nalazila udobnost. U Zagrebu su bili prijatelji i poznata mjesta gdje puštam muziku. Zaželio sam se Evinih poljubaca i dugih šetnji s tatom Francescom. Trebalo je samo na raskršću skrenuti desno i ubrzo bih bio doma.
Zapisao sam imena gradova koja mi se nalaze na putu, duboko udahnuo i skrenuo lijevo, prema Rumunjskoj.
