Našli smo se u operaciji gardijske brigade sredinom 91. godine. Prilikom oblačenja uniforme uočio sam na njegovom ramenu istetovirano DINAMO ZAGREB, isto kao i on na mojoj ruci HAJDUK SPLIT. Pomislio sam, moglo bi biti gusto i u tom trenutku on mi priđe i kaže: “Ja sam Robert. Iz Zagreba sam. Pretpostavljam da si ti iz Splita.”, na što sam se samo nasmijao. Iz džepa je izvadio dvije krunice. Jednu je stavio sebi oko vrata, a drugu je pružio meni rekavši: “Splićo, za sreću...”. Tu i tamo znali bi žestoko upasti u raspravu tko je bolji, tko je stariji, tko ima više trofeja, HAJDUK ili DINAMO i na kraju bi završili s cigaretom i pokojom bocom votke. On bi tada pjevao DALMACIJA U MOM OKU a ja LEPE TI JE ZAGORJE ZELENE. Godina gospodnja 92., Livanjsko ratište, vuko*ebina bez imena i značaja, jutro, od hladnoće se ledi krv u žilama, dvije vreće za spavanje ne pomažu. Robi se diže prvi kao i svako jutro da naloži peć, izlazi van i nakon nekoliko trenutaka pucanj, jedan pa drugi... Iskočim iz vreće, zgrabim pušku, izletim na vrata a on leži nasred dvorišta dok krv natapa snijeg oko njega... Dopuzim do njega, podignem mu glavu, a iz usta mu lipti krv i pjena. Žestoko mi je stisnuo ruku rekavši: “SPLIĆO IDI KOD MOJE MAJKE I SESTRE. RECI IM DA IH VOLIM...”. Zadnji pogled, zadnji stisak i zauvijek kraj... Nije bilo suza. Samo tuga i bol. Žestoka bol koja oduzima dah... Sprovod je bio na groblju u Velikoj Gorici.