U ne tako davna vremena, vecina stanovnistva Hrvatske zivjelo je u manjim gradovima i selima oko njih. Seoska kucanstva su bila vise-manje samoodrziva i vecina poslova bila je koncentrirana upravo oko njih, odnosno poljoprivrede, iskoristavanja ptirodnih resursa iz okoline. Vezanost za grad bila je ekonomska nuznost i način zarade, KOMBINACIJOM poljoprivrede a s time i prodajom vlastitih poljo-proizvoda na trznicama i sajmovima u gradovima, te rada u TVORNICAMA kojih je svako selo imalo u krugu najviše 10-15km . I zivjelo se, i moglo se prezivjeti. I ljudi nisu MORALI napustati svoje zavicaj i zemlju, samo da bi prezivjeli,, i izbjegavali imati djecu zbog straha da im nece moci priustiti sto im je potrebno. Danas u Hrvatskoj TVORNICA iliti velikih proizvodjaca nema, Sa njima nema ni malih i srednjih poduzetnika i obrtnika koji su bili kooperanti, a koji su takodjer zaposljavali solidni broj ljudi. Sto je i normalno, jer svugdje u normalnim gospodarstvima postoji prirodna simbioza između velikih i malih firmi. Svugdje velike tvrtke imaju ogroman broj malih kooperanata, I tako, NEMA tvornica (iliti velikih proizvodjaca) i njihovih kooperanata, a stime nema ni koga tko bi kupio poljo-prizvode seljaka iz okolice. I posljedice su tu. Svakim dananom sve manje Hrvata u Hrvatskoj, a sve vise od Austrije, Irske, Kanade,, nadalje.