Brazilska Hirošima: Navijači se ubijali nakon velikog debakla

Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu bit će jubilarno 20. Za vas smo pripremili kratak osvrt na svih dosadašnjih 19 SP-a te izdvojili najzanimljivije detalje te igrače koji su ih obilježili. Svaki drugi dan objavit ćemo po jedan članak u specijalu - Povijest svjetskih prvenstava.

Drugi svjetski rat još nije zaboravljen, Europa je izmrcvarena, liječi rane, dok Azija postaje novo mjesto sukoba. Nakon stanke od 12 godina, nogomet je pronašao teren za igru u Južnoj Americi, 20 godina poslije Urugvaja, Brazil, pošteđen rata, domaćin je eliti svjetskog nogometa.

Na Fifinom kongresu u srpnju 1946. u Luksemburgu, Brazil je bio jedini kandidat za domaćina Svjetskog prvenstva 1950. godine, iako je prvotno zamišljeno da se održi 1949. Razlog da se četvrti SP održi u Brazilu je katastrofalno poslijeratno stanje u Europi i činjenica da su domaćini aktualni pobjednici južnoameričkog prvenstva kao i fanatično zanimanje za nogomet koje vlada u najvećoj državi Južne Amerike. Fifa je bila uvjerena da će Brazil stvoriti spektakularni nogometni karneval te je također obznanila da će se od 1950. SP zvati Kup Julesa Rimeta u čast 25. obljetnice Rimeta kao predsjednika Fife.

Nad Brazilom nadvit će se crni oblak, tzv. 'urugvajsko prokletstvo' dugo 64 godine, a ovog ljeta 'selecao' će imati priliku iskupiti se za jednu od najvećih nogometnih tragedija... No povijest se ne može izbrisati, a Urugvaj će 1950. godinu dugo pamtiti...

Engleska konačno na Svjetskom prvenstvu

Svjetskom prvenstvu je napokon pristupio i osnivač ove igre, Engleska. Nakon što je Velika Britanija pobijedila 'Ostatak Europe' 6-1 1947. godine 'gordi Albion' su označili jednim od najvećih favorita za pobjedu. Ovaj turnir je imao čudan raspored. Neke reprezentacije su otkazale sudjelovanje iz različitih razloga. Indija je to učinila zato jer im Fifa nije dopustila igrati sa bosim nogama! To se odrazilo na čudan izgled skupina sa dvije grupe po četiri, jednu sa tri i jednu sa dvije momčadi. Pobjednici grupe bi prošli u završnu skupinu u kojoj bi pobjednici bili proglašeni prvacima.

Nogomet je u Brazilu postao toliko popularan da su odlučili sagraditi novi stadion sa kapacitetom od 220.000 mjesta u predgrađu Rio de Janeira. Radovi su počeli u kolovozu 1948.,  rok se na kraju pokazao preambicioznim te je gradnja kasnila. U lipnju 1950. Maracana je službeno otvorena, iako je i dalje nalikovala na gradilište bez dijela namijenjenog za novinare. Stadion je bio spreman ugostiti 13 momčadi koje su se plasirale u završnicu.

Brazil izraziti favorit

Nakon lake pobjede nad Meksikom (4-0), Brazilci su, na sveopće iznenađenje, remizirali sa Švicarskom 2-2. Jugoslavija, pobijedivši u svoje prve dvije utakmice, trebala je remi protiv Brazila da se kvalificira u sljedeći krug. Ali pred 150.000 gromoglasnih navijača na Maracani, Brazil je izašao kao pobjednik (2-0). Urugvaj, koji je bio sretan što je imao samo jednog protivnika u grupi, je 'pomeo' Boliviju 8-0 sa svojom zvijezdom Schiaffinom koji je postigao četiri gola. Švedska i Španjolska su također bili klasa za sebe u svojoj skupini te su lako prošli dalje. Brazil, Španjolska, Urugvaj i Švedska su se plasirali dalje, ali ne u polufinale već u zadnju seriju utakmica po skupinama u koje se Engleska (podbacila protiv SAD-a 1-0) i Španjolska, iznenađujuće, nisu uvrstile.

Nakon tjedna odmora, Brazilci su se 'ekspresno' plasirali u finale pobjedama nad Švedskom (7-1) i Španjolskom (6-1). Nitko nije ni sekundu sumnjao da će se ovaj impresivni  niz nastaviti i u finalu protiv Urugvaja koji je, remizirajući sa Španjolskom i pobijedivši Švedsku 1-0 imao samo tri boda. To je značilo da Brazilci trebaju samo neriješeni ishod kako bi postali svjetski prvaci.

Maracanazo iliti 'brazilska Hirošima'

A onda je stigao taj 16. lipnja na velebnoj Maracani, na koju se skupilo 220.000 navijača, što je rekord koji se nikad nije ponovio. Mediji i publika već su danima ranije proglasili Brazil prvakom, na dan utakmice organiziran je spontani karneval na ulicama Rija, novine O Mundo su u prvom izdanju stavile fotografiju 'selecaa' uz naslov 'Ovo su svjetski prvaci!' Sve je bilo spremno za slavlje.

Brazil je poveo odmah na početku drugog poluvremena preko Friace, no Maracana je utihnula u 66. minuti preko Schiaffina. Od tog trenutka domaćin se raspao, a Urugvaj je krenuo po drugi gol, koji je pao u 79. minuti preko Ghiggije i bacio u očaj 220.000 duša na stadionu. Urugvaj je postao po drugi put svjetski prvak, u Brazilu je zavladao muk, palilo se, policija je imala posla s izgrednicima.

Ovaj poraz dobio je i svoj termin - Maracanazo, što u slobodnom prijevodu s portugalskog znači 'Maracana debakl'. Koliko su svi bili u šoku svjedoči zbunjenost organizatora, koji su Urugvaju nakon utakmice zaboravili uručiti pobjednički pehar. Odgovornost je preuzeo sam Jules Rimet te je sišao na travnjak i pronašao urugvajskog kapetana Varelu kako bi mu uručio nagradu. Neki su toliko teško prihvatili poraz da su počinili samoubojstvo, a od tog trenutka Brazil je promijenio boje dresova u sadašnje žuto-plave, jer su smatrali da je tadašnja bijela bila ureknuta.

Zanimljivosti

Igrači koji su obilježili Svjetsko prvenstvo

Juan Schiaffino (Urugvaj)

Nisu ga smatrali velikim igračem, ali Juan Schiaffino je upravo dokazao suprotno. Postao je jedan od najboljih povučenijih napadača 50-ih. Na Svjetskom prvenstvu 1950. bio je drugi najbolji strijelac s pet golova, četiri je zabio protiv Bolivije te izjednačujući gol u finalu protiv Brazila. Četiri godine kasnije zbog ozljede Schiaffina u polufinalu protiv Mađara Urugvaj nije vidio finale. Milan je platio rekordnih 72.000 funti za Schiaffina ubrzo nakon prvenstva 1954. Odveo je Milan do tri naslova prvaka Italije i finale Kupa prvaka. S 33 godine je prešao u AS Romu i odigrao dvije sezone dok nije objesio kopačke o klin 1962. Igrao je za Urugvaj 48 puta, a za Italiju četiri.

Ademir (Brazil)

Bio je najbolji strijelac turnira zabivši u šest utakmica devet golova.