'Bratove ubojice roditeljima su lagale da će ga razmijeniti...'

Posljednji put brata Antuna vidio sam na dvorištu naše kuće u lipnju 1991. Rekao sam mu: ‘Brate, ovo neće biti dobro. Uzmi ženu i djecu te bježi iz Voćina’. Samo me gledao, bez riječi i taj njegov pogled nikad neću zaboraviti.

Ubijen je na ovome mjestu gdje se nalazila policijska stanica koju su zauzeli pobunjeni Srbi. Njegovo tijelo odvezeno je negdje, a do dana današnjeg nismo saznali gdje, otirući suzu govori Zdravko Volf (55) iz Voćina. U ovome malenom podravskom selu ubijeno je 47 Hrvata, a uz Antuna, još se jedan čovjek vodi kao nestao. Antun nije želio otići iz sela, nije imao srca napustiti teško bolesnog oca i majku. Brinuo je o njima do zadnjeg dana, a živu glavu pokušavao je spasiti skrivajući se po kućama.

- Prema izjavama svjedoka, pobunjeni Srbi doveli su ga u tu istu policijsku postaju, mučili i ubili, a potom odvezli u nepoznatom smjeru. Ja sam se brzo priključio ZNG-u jer mi je bila pripremljena klopka i trebao sam biti ubijen. Kasnije, kad smo razmjenjivali zarobljene četnike, išao sam na svaku razmjenu i inzistirao da se razmijene oni za koje sam znao da su uhvaćeni, među njima i brat.

Međutim, oni nisu odgovarali, nego su iz domova zarobljenih Hrvata civila uzimali ljude koji su im služili za razmjenu i kao štit. I na kraju ubili sve što su pronašli u Voćinu - govori Zdravko. Najgore je, kaže, što su nalogodavci ovoga zločina dolazili kod njegove majke i tražili Antunovo odijelo obećavajući joj da će biti razmijenjen na prvoj razmjeni.

VAPAJ KĆERI 'Mamu su četnici u Tenji ubili samo zato što je bila Hrvatica'

- Do te razmjene nikad nije došlo. Dio naših ljudi je preko položaja dolazio u Voćin te smo tako i izvlačili ljude. Pobunjeni Srbi, odnosno njihovi zapovjednici nisu dopustili da Hrvati civili napuste ovo područje. Za brata sam saznao da se skriva u Voćinu po pojedinim mjestima i kućama srpskih obitelji. Ovdje je bilo Srba koji su pomagali Hrvatima tijekom same okupacije. Nakon oslobađanja Voćina saznao sam sve detalje: i kad je odveden, po čijem naređenju i kad je ubijen. Prijavljivao sam to Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, no oni po tom pitanju nisu napravili apsolutno ništa. Prije dvije godine pozvao me županijski državni odvjetnik u Zagreb, gdje mi je rečeno da će svi ti zločini doći pod njihovu jurisdikciju. Prošle godine pokrenut je postupak protiv osoba na koje sam upozoravao. O imenima ne želim govoriti. Imena se znaju, a istina se, nažalost, ne želi otkriti - ogorčen je Zdravko. Osim učestalog podastiranja dokaza koje je dobio od živih svjedoka, Zdravko je bratove kosti tražio na 50-ak mjesta koja su prekopali. No nije ih pronašao.

- Sudilo se jednom ratnom zločincu kojemu su dokazali da je kombijem ubijene, pa i mojega brata, odvozio na razna mjesta. Nikad nije rekao ni slova o tom zločinu. Osudili su ga na 14 godina, a pomilovao ga je Stipe Mesić pred kraj svojega mandata - s gorčinom u glasu govori Zdravko koji više ne zna što da uradi kako bi se istina napokon otkrila i ubojice nedužnih civila, kao i njegova brata, privele pravdi. No na spomen Antuna, Zdravkovo lice preplave nježnost i silne emocije. Od četvero braće, s njim je, tvrdi Zdravko, bio posebno vezan. Antun je bio osam godina stariji i bio je prva linija obrane roditelji - dječje nepodopštine.

- Moj brat je bio jako dobar čovjek i bili smo jako vezani. Bio je mehaničar i prije Domovinskog rata je radio u vojnoj pošti Zagreb. Kad su mu pred rat uvjetovali hoće li uzeti pušku i boriti se na strani JNA ili napustiti radno mjesto, on nije dvojio. Napustio je radno mjesto i vratio se u Voćin. Od svih nas četvero djece, on je imao najveće srce. Nije mogao napustiti bolesne roditelje te ih prepustiti na milost i nemilost - pripovijeda Zdravko i nastavlja:

- Otac mi se nekoliko mjeseci prije rata vratio s teške operacije i nisu mogli napustiti Voćin. Moj brat je pokušavao preživjeti, ali nije uspio. Što je najgore, osjećam dio krivnje što ga nisam nagovorio da ode.
Najteže mu je, kaže, što nema mjesto gdje će mu zapaliti svijeću i pomoliti se.

- Palim svijeću kraj ovoga spomenika na kojemu je uklesano njegovo ime. Najviše me boli što postoje ljudi koji sve znaju i koji bi mogli pomoći, a šute i dalje. No jako zamjeram našim pravosudnim tijelima koja su totalno zakazala. Nevjerojatno mi je da, unatoč dokazima i popisu svjedoka, sve ove godine nisu poduzeli ništa - kaže Zdravko.