U Poljičkoj Republici u omiškom zaleđu, koju čine mjesta Gornjih, Srednjih i Donjih Poljica, stanovnici još čuvaju običaje prenoseći ih na mlađe generacije
Božić ispod Mosora kao nekad: Skromno, ali s više blagoslova
Svaki dio Hrvatske njeguje posebne božićne običaje koji se u današnje vrijeme brzih promjena, umjetne inteligencije i virtualnog svijeta sve više zaboravljaju. U nekim krajevima, rijetko, ali hvale vrijedno, njeguju se, ako ne nikako drugačije, onda kao dio kulturne baštine. U Poljičkoj Republici u omiškom zaleđu, koju čine mjesta Gornjih, Srednjih i Donjih Poljica, stanovnici još čuvaju običaje prenoseći ih na mlađe generacije. Gornjopoljička sela gotovo su iseljena. Ipak ono malo ljudi što je ostalo nastoji ne ugasiti vatru na ognjištu držeći do svojih običaja. U narodu poznata izreka: “Sveta Kata, snig na vrata”, vrijeme je kojim se najavljuje dolazak zime. U Gornjim Poljicima tradicionalna priprema za Božić počinje i prije početka zime, a od Svete Kate, 25. studenoga, započinje hod prema Božiću, koji svoj vrhunac ima na samu Badnju večer i u Badnjoj noći.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
- Svi sveti su u ovim krajevima slovili kao ‘prvi Božić’ jer smo se već tad polako započimali pripremati za veliki kršćanski blagdan. Bio je ovo sirotinjski kraj, ničega nije bilo u izobilju, samo je ljubavi, pomaganja jedni drugima i dobrosusjedskih odnosa bilo napretek. Prije je susjed susjedu pomagao, danas svi žure za nečim, a ni sami ne znaju što je to. Samo više materijalnog, luksuza, a najmanje zadovoljstva - govori nam Ivan Pavić iz Srijana, koji se dobro sjeća mladosti i vremena pred sam Božić.
- Već u studenom glava kuće, a to je uvijek bio djed, umjesto kojega je, ako je onemoćao i nije više mogao, te poslove preuzimao najstariji sin u obitelji, dok se sjeklo drva za ogrjev zamjerao staro drvo koje bi se potom usjeklo za badnjake. Tri badnjaka su se ostavljala kako bi bila spremna za Badnju večer - nastavlja Ivan uz komin na kojemu se okupilo društvo kako bi uprizorilo davno zaboravljene običaje.
Tek što bi prosinac pokucao na vrata, nizali su se blagdani. Sveti Nikola je blagdan koji se nekako zadnjih tridesetak godina uvriježio intenzivnije proslavljati. Opet zbog onih najmlađih.
- Nismo mi u ono vrijeme znali za darove i darivanje, a nekako smo više bili naklonjeni sv. Luciji. Stariji bi nam uz komin pričali kako je sv. Lucija siromašna i kako će u noći na magarcu doći ogrijati promrzle ruke te da joj mi moramo ulomiti sitnih grančica na kojima će se ona uz vatru ugrijati, a nama zauzvrat nešto ostaviti. Sutradan, na osvit 13. prosinca, rano smo ustajali i pod kušinom tražili dar koji je uglavnom bio neki bombončić ili šećer u kocki. Tko je tad bio sretniji od nas - uz smiješak se sjeća Ivan dok lagano potpiruje vatru na kominu.
Poslije Luce došao bi red na sljedeću nedjelju u kojoj su se štovale Materice, jedan od najsvečanijih i najradosnijih dana pred Božić. Tu nedjelju majke su spravljale malo bolji ručak, uglavnom od suhoga svinjskoga mesa, jer se ono već prosušilo na lisi uz komin. Na ulazu u kuću pozdravljalo ih se pjesmom.
'Hvaljen Isus, gazdarice! Čestitam ti materice. Ja sam doša znaš da mi nešto daš. Ja sam stigo priko mora, da mi dadeš koji ora. Doša san ti priko lokve, da mi dadeš dvi, tri smokve. Snašla me je velka muka, ajde daj mi i jabuka. Ja sam doša priko strane, da mi dadeš malo hrane. Vidio sam i ovaca, da mi date i novaca. Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina. Ja sam doša priko polja, da mi bude bolja volja. A i sira kad bi dala, reko bi ti puno fala. Jer su danas materice, moja draga gazdarice.'
Majke bi tad djecu, kao i na sam Božić, darivale suhim smokvama, orasima i ušećerenim bajamima. Nedjelju pred sam Božić slavili su se Očići. Bili su to lijepi običaji, pričaju nam Poljičani iz Srijana dok se vatra polako rasplamsava na kominu koji je bio ne samo ognjište, nego i centar svih obiteljskih događanja. Zanimljivo je kako se komin nikad nije dijelio na nasljednike kao ostatak imovine, nego je ostajao u nasljedstvo najmlađem sinu. I dok se noć polako spustila na gornjopoljička sela, uz vatru na kominu ni ne osjeća se toliko studen koja polako grize za obraze i ruke.
- Dobro vam došla Badnja večer”, govori domaćin dok unosi badnjake i jedan po jedan stavlja na komin. “I s tobom zajedno” - odgovaraju ukućani. Tri badnjaka položena na vatru u tihoj noći u sjaju vatrenih jezičaka plamsaju posebnim sjajem kao da i oni žele dobiti na važnosti. Domaćin sjeda i iz bukare u koju je prije natočio crnog vina zalijeva badnjaka na kojem je urezan križ. Otpija gutljaj dva iz bukare i desnom rukom bukaru dijeli dalje. Svatko bukaru na isti način uzima, nazdravlja i šalje u krug. Badnjaci su tako od Badnje večeri gorjeli danima sve dok ne bi izgorjeli. Ostaci badnjaka na kojem je bio križ nosili bi se potom u staju među stoku. Ženski dio čeljadi odjeven u jednostavnu narodnu nošnju uz komin ojka, jer ojkavica je u ovom kraju tradicijsko narodno pjevanje. Zaojkale Poljičanke dok usklađeni glasovi odzvanjaju u tihoj poljičkoj noći.
U zaseoku Dolovi danas gotova da nitko ne živi. Popločane staze i kamene kuće čuvaju tisuće neispričanih priča i običaja koje Ivan, Goran, Marina Baletić, Mateja Puljić i Lucija Čurlin Mikas pokušavaju otrgnuti zaboravu.
- Za Božić se u ovim krajevima govorilo kako je ‘rutavac’, jer se Isus rodio u štalici, a Uskrs ‘gizdavac’, jer je uskrsnuo. Za Božić su bile hladne zime, nije se imalo odjeće kao danas za obući. Oblačili smo što se imalo, a preko odjeće žene su stavljale vuneni plet da se ne vidi donji dio skromne odjeće, dok su se muškarci pokrivali od sukna tkanim zobunom - govori Goran, koji je u međuvremenu dobro zažario željezni ožeg u žeravi i tako užarenog stavio u bukaru s vinom.
- Evo to vam je bilo naše kuhano vino, samo kušajte. Vidjet ćete sve slasti od ovoga svijeta, poseban okus ugrijanog vina - nudi Ivan, dok na drugom kraju komina Marina stavlja željezne komaštre na koje stavlja bronzin u kojem se kuha raštika.
- Badnji je dan bio priprava za Božić. Tog dana radilo se do podneva, kad su svi poslovi prestajali. Cijeli dan se jelo posno, uglavnom osušena riba, pastrva iz Cetine ili morski pas modrulj kojega su Poljičani najčešće dobavljali robnom razmjenom iz srednjih Poljica, a oni su ga dobavljali iz pustinje Blace preko Miličevića. Drugo ništa se nije jelo jer nije bilo izbora. Žene su uređivale kuće, sve je trebalo biti čisto i uredno, ali su se najviše zabavljale oko komina. Naše dimne kužine u kojima se nalazi komin bile su centar svih događanja. Uz komin i oko komina skupilo bi se staro i nejako, ojkalo se, družila bi se cijela obitelj uz blagovanje onoga što smo imali. Dakako da je naš soparnik u to vrijeme sirotinjska hrana obavezno bio na siniji - govori Ivan dok razmiče žeravu i lug s komina na koji stavlja pole krumpira te pokriva lugom i žeravom.
- Kad se ispeče, polijeva se uljem i lukom, to su sve slasti”, priča nam Ivan dok s Goranom nazdravlja iz bukare vinom. “Ajmo seko jednu zaojkati”, uz smiješak će Marina prijateljicama. “Bila vilo što si na Mosoru i što gledaš prema sinjem moru, odavna ti zaojkati ne mogu, al sam evo uvatila zgodu. Vikne vila povrh moje glave s Mosora, s planine stare, odližu se brda i doline, vukodlaci obaraju stine, viju vuci, gavranovi grču. Vila kleči, cijeli Mosor zveči - paraju tišinu usklađeni glasovi mladih Poljičanki.
Ivan stavlja pšenicu u drugu bukaru, u sredini je svijeća trojica koja se nalazila tijekom blagdana na stolu. Palila bi se na Badnju večer, a domaćin ju je gasio komadom kruha umočenim u crno vino. Ponavljao bi to tijekom božićnog ručka, na Sv. Stipana, Novu godinu i Tri kralja.
- Na sam Badnjak kuće su se kitile bršljanom i blagoslivljale krštenom vodom, molile su se Rozarije te uz soparnik i posne fritule, koje bi baka ili majka zamijesile s malo vode, kvasca i brašna te ispekla na kominu, čekala se polnoćka. Svi koji su mogli odlazili su na svetu misu polnoćku. Nakon mise jela bi se raštika sa suhim svinjskim mesom ili suha koštradina. Na sam Božić jelo se ono što je ostalo, nije bilo na stolu delicija kao danas, ali je bilo više blagoslova - priča nam Ivan dok rasprostire slamu uz komin.
- Na sam Božić nije se nigdje odlazilo od kuće, tek sutradan se čestitalo Božić onima koje se nije vidjelo na Polnoćki - govori Ivan ne ispuštajući bukaru iz ruke.
Drveni pod i komin star više od sto godina, uz koji su generacije Poljičana stasale i otišle u svijet, u tihu zimsku noć u selima Gornjih Poljica, koje je planina Mosor obgrlila pod svoje skute, kao da pokazuje sve bogatstvo običaja koje su kršćani štovali, a Goran i njegovo društvo pokušavaju otrgnuti od zaborava.