Uvijek me je privlačila očeva radionica. Bilo je ostataka željeza i samo sam počeo slagati, kaže Bože iz Biorina. Na ideju o skulpturama došao je sasvim slučajno. Nikad nije mislio da će na kraju ovako sve izgledati
Bože je inženjer i umjetnik: 'Od željeza stvaram životinje i ljude'
Unatoč tome što željezo ne spada u plemenite kovine, u rukama mladog inženjera Bože Abramovića poprima sasvim drugačije oblike i postaje zanimljiv umjetnički predmet. I nije riječ o velikim komadima željeza, nego o ostacima i komadićima željeza koje bi sigurno svatko odbacio ni ne pomišljajući kako se od ostataka može nešto korisno izraditi. Gledajući godinama oca koji je bravar i cijeli se život bavi bravarijom te u čijoj radionici ima, kako to sam Bože kaže, i potrebnog i nepotrebnog, došao je na zanimljivu ideju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
- Ma pokušao sam spojiti ugodno s korisnim. Znate kad se radi bravarija, kovane ograde, vrata, onda ostaje puno neiskorištenih komadića koje otac jednostavno baci u kut radionice. Kako sam odrastao, i mene je privlačila očeva radionica i uvijek sam razmišljao što bi se moglo s ovim komadićima napraviti.
I tako je krenulo prije nekih petnaestak godina. Krenuo sam od ljudi, onda su na red došle životinje, predmeti i tako malo pomalo moj izložbeni prostor na otvorenom ima sve više skulptura, govori nam Bože (29), inženjer brodogradnje stalno zaposlen u splitskom Brodosplitu.
Komadić po komadić, var po var, najprije je nastala skulptura kovača, bravara, ćaće, smije se Bože dok nam pokazuje svoju prvu skulpturu. Nastojao je da svaka od njegovih skulptura bude približno prirodne veličine. Tu su i magare, sinjski alkar, koji je već pronašao kupca, Viking je već kupljen, formula, krava, težak, nogometaš, skulptura krokodila je malo podalje.
- Po noći, kad ljudi prolaze, uplaše se krokodila pa sam ga morao skloniti da netko ne bi u strahu polomio noge - smije se Bože koji, unatoč svojoj splitskoj adresi, svaki slobodan trenutak koristi za doći u Biorine, gdje danas ima sve manje djece i mladih. Nije bilo puno bolje ni kad je Bože odrastao, ali ipak voli istaknuti kako svoje djetinjstvo ne bi mijenjao. Osnovnu školu je pohađao u susjednoj Cisti Velikoj, a četiri godine gimnazije u Imotskom. I nije mu bilo teško ni po kiši ni po snijegu autobusom sat vremena do Imotskog i natrag. Kad je završio srednju, želja mu je bila upisati arhitekturu, ali nije uspio. Ne zbog toga što je bio loš đak, nego zbog malog broja upisnih mjesta. Završio je brodogradnju.
Nije ni pomišljao na odlazak, uvijek su ga vukli škrti kamen i Dalmacija.
Pomagao je ocu i usput stvarao ono što ga je posebno zanimalo. Do sada je Bože izradio petnaestak željeznih skulptura, od kojih su neke već pronašle kupce.
- Na ideju sam došao sasvim slučajno, glupo mi je bilo sve to baciti kad se može iskoristiti i reciklirati. Došao sam na ideju da lagano slažem odbačene komadiće željeza. Nisam mislio da će to ovako izgledati kad sam krenuo, ostalo je ovo što danas vidite - govori Bože. I njegovi ukućani su se čudili što radi kao srednjoškolac. Dok drugi njegovi vršnjaci igraju igrice, zabavljaju se, on “se igra” sa starim željezom. S vremenom su shvatili da je to vrijedno truda i svake minute. Nakon što Bože izradi skulpturu, nosi je na pocinčavanje. U prosjeku su skulpture teške oko 150 kg. I dalje se planira baviti ovim, ali bi volio pokrenuti proizvodnju industrijskog namještaja. Želi kombinirati čelik i razne metale s tekstilom. Već se okušao i u tome. Napravio je stolicu, regal, stalak za vino...
- Sad je dosta igre, treba nastaviti konkretno. Već radim jedan projekt, ali neka to bude iznenađenje - kaže. U planu mu je izgraditi svoj obiteljski dom koristeći željezo, čelik i kamen. Već je započeo veliki projekt.