Veliku popularnost donijela mu je uloga u seriji "Naše malo misto", u kojoj je od 70-ih godina glumio Roka Prča. Nakon toga nastupio je u kultnoj seriji "Velo misto", u kojoj je glumio brijača Meštra
16 GODINA BEZ LEGENDE
Boris Dvornik je život proveo na pozornici, a ni za kakav novac nije htio igrati ljubavnu scenu
Znao je da bez njega ne mogu napraviti film. Često je dolazio u moju kuću, spavao ovdje, a kad je jednom ušao u moju radnu sobu, rekao je: 'Kume moj, ovoliko knjiga, a nijedna bočica'. Jednom mi je rekao da bi dao sve na svijetu da me vidi pijanog, govorio je Antun Vrdoljak o Borisu Dvorniku. Veliki glumac napustio nas je 24. ožujka 2008. U splitskom domu imao je snažan srčani udar. Javnost je bila neutješna. Tijekom karijere snimio je više od 60 filmova i 20-ak televizijskih serija. Boris Dvornik, miljenik nacije, igrao je u gotovo svim projektima Antuna Vrdoljaka, ali redatelj za njega nije imao ulogu u "Glembajevima".
- Uvijek bih pisao ulogu za Borisa Dvornika, s time bih počinjao. No kad sam radio 'Glembajeve', nisam mu se javio. I zove me Boris jedno jutro, a kako je od svih jezika na svijetu znao samo splitski, počne: 'Kume, ča činiš? Spremaš neki film, čuja sam'. 'Da, Glembajeve', kažem. 'Oli u te 'Glembajeve' nema nijedne uloge za me?'. 'Kad naučiš hrvatski, onda ćeš igrati u Glembajevima' - prisjetio se Vrdoljak.
Veliki redatelj i još veći Borisov prijatelj iz "Prosjaka i sinova" ga je izbacio. Dvornik je bio u prvoj podjeli "Prosjaka", ali u to vrijeme patio je zbog oca koji je umirao. I puno pio. Nije htio reći ni Vrdoljaku ni kolegama što se događa. Dvanaesti dan snimanja nije znao ni kako se zove ni koji se komad radi. I to je baš tako rekao Vrdoljaku. Prvi put je prema redatelju bio bezobrazan, nije se više mogao kontrolirati. Vrdoljak ga je poslao kući, bio je četvrtak, a u ponedjeljak su već snimali sa Šerbedžijom.
- Boris je došao, nije vjerovao da ću mu to napraviti. Nismo razgovarali pet godina. U to vrijeme doživljavao sam strašne napade i baš on me branio gdje god je stigao. Dizao mi je spomenike, ali nije htio pričati sa mnom - pričao je Vrdoljak.
Boris i njegov otac Đani bili su jako povezani. Đani je bio drvodjelac, zaposlen na Željeznici. Svirao je klarinet i sa svojim je željezničarima sudjelovao na svim javnim nastupima u gradu. Boris je kao dječak pratio svaki. S devet godina, na plesu u Pošti, s očevim orkestrom javno je i nastupio. No tatu je zadesila najveća nesreća koja se može dogoditi sviraču puhačkog orkestra - izgubio je zube.
S mjesta na počecima svih povorki, našao se na začelju i udarao činele. Jako teško se nosio s time. Boris je o pokojnom ocu govorio kao o glazbenom zanesenjaku, od kojeg je nešto i naslijedio. Ali njega nisu privlačili puhački instrumenti. Nije volio ni violinu, koju je svirao od pete godine. Borisova ljubav bila je harmonika. Nikad nije prežalio što stari nije imao novca da mu je kupi. Imao je samo 12 godina kad je u dječjem kazalištu "Titovi mornari" nastupao u prvoj predstavi. Igrao je Olivera Twista, Winnetoua, glumio u Moliereovu "Škrcu"... Kazalište je opisivao kao ljubav na prvi pogled. S njime je počeo Borisov pravi život, ali i prvi problemi za oca i majku. Zbog kazališta je zapustio školu i učenje. Loše ocjene, popravni ispiti, česti izostanci, izbacivanje iz škole...
- Stari je pošizio. Dao me u brodogradilište na zanat, za brodoelektričara. Tu sam se smirio do proljeća. Čim je granulo sunce, opet sam bježao iz škole. Kad je 1955. bio raspisan natječaj za Glumačku školu u Novom Sadu, prijavio sam se i bio primljen iz prve. Stari Đani bio je ljut, nije razgovarao sa mnom. Sin jedinac, pa da idem tako daleko... - govorio je Boris. Kad je uvidio da mu je sin u glumi našao sebe, oprostio mu je mladenačke grijehe, ali nikad nije prežalio što je napustio glazbu. Jer glazba je, po ocu, bila puno vrednija od glume. Boris je 1959. u Zagrebu upisao Akademiju te s Dušicom Žegarac snimio prvi film - "Deveti krug".
Mnogo se tih godina pisalo o filmu, bio je prikazan i u Cannesu pa su informacije došle i do starog u Split. Na splitskoj premijeri otac i mati, u najboljoj odjeći, sjedili su na počasnome mjestu, s pozivnicom na kojoj je bilo otisnuto i ime njihova sina. Na večeri nakon premijere stari Đani se raspitivao: "Je li sluša ovaj moj mali?" I nije zaboravio kao usput nabaciti: "Ali da vi znate kakav je on talent za glazbu". Odmah nakon "Devetoga kruga" Boris ulazi u žrvanj. Ide iz filma u film, nema ga nikad doma. U njegov život ušla je i Diana, djevojka iz najbližeg susjedstva, iz Trumbićeve. I Diana je bila u "Titovim mornarima", igrala je balet, ali tad je bila dijete i Boris je nije primjećivao. Prvi put se u nju, maloljetnu, zagledao ispred kina Marjan. Kad je sljedeći dan sreo njezinu majku Reziku, dao joj je kompliment i onako usput dodao da joj je vidio kćer. Mama je na to rekla: "Upozorila sam Dianu da se čuva kuge, kolere, ratova i glumaca".
- Je, je... sačuvala ju je od kuge, kolere i ratova... ali ne i od glumca - smijao se Boris.
Danima joj je pjevao serenade ispod prozora. Vjenčali su se 1962. kad je Diana postala punoljetna, a nakon vjenčanja živjeli su kod Borisove majke u podrumu sedam godina. U prve dvije godine braka dobili su sinove Deana i Dinu, a stari Đani nove ljubavi. Kupovao im je igračke, uglavnom muzičke instrumente, puhalice i govorio: "Ovaj mali ima sluha, na dida je". Prestao je brinuti se o Borisovoj karijeri, svu svoju ljubav usmjerio je na unuke. Kad su se Diana, Boris i djeca odselili u vlastiti stan, Đani je bio više kod njih nego doma. Boris je snimao u Beogradu kad je stigla vijest, posljednja vijest o Ivanu Đaniju Dvorniku, ocu koji se dičio sinom glumcem, ali nikad nije prežalio što se nije posvetio glazbi: "Umro otac. Stop. Vrati se u Split. Stop. Odmah. Stop." Kad je na snimanju "Crne djevojke" čitao brzojav o očevoj smrti, Boris je na grudima imao harmoniku. Snimao je kadrove u kojima igra glazbenika.
S doajenom hrvatskoga glumišta, zaštitnim znakom Splita, razgovarala sam tijekom 90-ih nekoliko puta. Heroj naše mladosti, proslavljeni glumac brojnih partizanskih filmova, kazališnih predstava, kultnih serija, bio je s predstavom splitskog HNK "Ratni bogatuni" u službenoj konkurenciji za nagradu Zlatni smijeh. U Split se vratio bez nagrade, ali s najjačim pljeskom publike, još jednom živom potvrdom njegove omiljenost kod ljudi. Razgovarali smo i 1997., nakon što je napustio splitski HNK. Kazališnim kuloarima tad su kružile razne priče. Prema jednima, učinio je to zbog bolesti, prema drugima zbog sukoba s ondašnjim intendantom Radom Perkovićem, prema trećima zbog zasićenja glumom. Šoka koji je izazvao i kod publike i kod kolega bio je svjestan.
- Mislim da najviše žale mladi glumci i glumice, koji me zovu pape. 'Pape naš, kad ćeš se vratiti', pitaju kad se sretnemo. U meni su imali papu i ako se ikad vratim u teatar, učinit ću to samo radi njih. Čini mi se da je i drugim pravim ljudima žao što me nema. Primjerice, tehnici, opernom zboru, orkestru, propagandi, pa i nekima s trećeg i četvrtoga kata kamene kuće - govorio je.
Istaknuo je kako nije napustio samo splitski HNK nego teatar uopće. Krenulo je po novinama s teškim naslovima "Dvornik ogorčen i umoran od svega", "Ja sam u krizi, ali i splitsko kazalište mora se otrijeznit", "Nerviraju me predstave i ovakav repertoar", "Jednostavno nema uloge za mene"... Krenule su kazališne i gradske ćakule o njegovu konačnom odlasku sa scene. Boris je život proveo na pozornici i pred kamerama. Gdje god se našao, ljudi su ga prepoznavali, zaustavljali, voljeli ga.
- Ljudi me grle, pozivaju, vole me vidjeti na sceni, televiziji, filmu. To, naravno, godi, ali zna se dogoditi da mati od prevelike ljubavi uguši dijete. Cijeli radni vijek štitio sam sve što je na sceni. Zbog toga sam često bio u sukobu s ljudima koji nisu poštovali scenu. Mislim pritom i na kazalište, TV i film. Sve je to scena - govorio je.
Posebno je bio nezadovoljan tad nekim novim statusom glumca. Ne samo na sceni nego i u životu, društvu. Taj ignorirajući odnos prema njima, velikih i malih bogova u kući i izvan nje, pa i nekih kritičara, selektora, čak pojedinih redatelja, stvarao je u njemu nemir.
- Želim nešto učiniti, a vidim da sam nemoćan. Koprcam se kao riba na suhom i svakim je danom moja želja za otporom takvima sve slabija. I onda se jedno jutro pogledam u ogledalo i vidim koliko je malo ostalo od onog pravog, jakog Dvornika. Možda sam upravo tog jutra shvatio da zasad sve to skupa nema smisla i donio odluku: treba se povući ili ću se razboljeti. Jer ne mogu živjeti i raditi u ovakvim prilikama - požalio se.
Veliku popularnost donijela mu je uloga u seriji "Naše malo misto", u kojoj je od 70-ih godina glumio Roka Prča. Nakon toga nastupio je u kultnoj seriji "Velo misto", u kojoj je glumio brijača Meštra. Njegova "Neću politiku u svoju butigu" jednako je omiljena i danas. No na ljubavnu scenu u "Velom mistu" ne bi pristao ni za što.
- Ni za kakve pare ne bih odigrao ljubavnu scenu. Nosim u sebi otpor prema takvim scenama a da zapravo ni sam ne znam zašto. Možda jednostavno nisam glumac tog faha - govorio je.
S Karlom Bulićem je 1970. snimio pjesmu iz "Našeg malog mista" - "Roko", 1974. "Čovik i po". Velike ovacije doživio je 1980. kad je s Oliverom Dragojevićem pjevao "Nadalinu", kao i dvije godine kasnije, kad je sa sinom Dinom zapjevao "Mille non piu mille". Posljednjih godina života radio je na dokumentarnoj seriji "Balade o glumcu", autobiografskoj, koja se bavila njegovim životom. Boris je scenarij pisao punih pet godina. Snimio je pilot-epizodu, nakon čega je namjeravao nastaviti pregovore s producentskim kućama. Nije stigao.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
