Bolja je i od alkara: Josipa je najmlađa seniorska prvakinja

Odabrala sam ovaj sport upravo zbog ljubavi prema konjima koju sam pokazivala odmalena - rekla je Josipa Koletić (18), koja jaše već 12 godina.

Talentirana Josipa jahanjem se počela baviti sa šest godina, netom prije prvog razreda, a prije toga trenirala je plivanje, rukomet i gimnastiku.

POGLEDAJTE VIDEO: Nastup Josipe Koletić

Samoborka je postala najmlađa seniorska pobjednica i prvakinja države u povijesti hrvatskog preponskog jahanja na prvenstvu Hrvatske održanom u Čehima ove godine.

- Uvijek je poseban osjećaj nastupati na državnim prvenstvima na kojima sam tri puta postala prvakinja i dva puta viceprvakinja. Također, bila sam plasirana na internacionalnim natjecanjima u Francuskoj, Nizozemskoj, Mađarskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj. Najdraži turniri su mi Riesenbeck International (Njemačka) i Cervia (Italija). Oba turnira imaju izvrsne terene i atmosfera je uvijek odlična stoga se tamo osjećam kao kod kuće - kaže Josipa. 

Unatoč nastupima na mnogobrojnim natjecanjima, trema je kod Josipe uvijek prisutna ali se s godinama naučila nositi s pritiskom te joj ne predstavlja velik problem. 

- Svaki parkur mi je važan i stalo mi je da ga odradim što bolje mogu; zato mislim da ću bez obzira na iskustvo uvijek imati tremu - rekla je Josipa.

Konji za neke natjecateljske discipline mogu koštati i milijune

Konjički sport ima više kategorija, a Josipa se bavi isključivo preponskim jahanjem što je olimpijska disciplina ovog sporta. 

- Na natjecanjima je najvažnije ne srušiti niti jednu preponu. Ukoliko ima izjednačenih natjecatelja utoliko se gleda vrijeme. Ja se natječem do visine prepona od 145 cm. Na toj sam visini, sa svojim konjem Layosom, pobijedila ovogodišnje seniorsko prvenstvo - pohvalila se Josipa.

Bila je bolja i od našeg poznatog alkara i jahača Andrije Hrgovića.

- Kada kažem da se bavim jahanjem, ljudi često pomisle na galopske utrke, no to je potpuno drugačiji sport. Gotovo nam ništa nije zajedničko, osim činjenice da i jedni i drugi imamo konje ali čak se i vrsta konja razlikuje - objašnjava Josipa.

Jahanje je skup sport zbog troška održavanja konja i individualnog pristupa treninzima, a konji za neke natjecateljske discipline mogu koštati i milijune. Ovisno o pasmini koriste se za različite svrhe, a na cijenu utječe niz faktora kao primjerice je li konj ujahan. 

- Oprema u jahanju je važna i ima je puno. S obzirom na to da se trebaju opremiti konj i jahač ona može predstavljati trošak od nekoliko tisuća eura kada govorimo o profesionalnom jahanju. Ako se netko odluči za školu jahanja, klub će mu osigurati konja i opremu te je u tom slučaju trošak opreme minimalan - govori Josipa.

Iako je jahanje skupo, redovitim prakticiranjem postižu se nebrojive zdravstvene prednosti. Jedna minuta jahanja ima učinak kao 90 samostalnih koraka, a kako stara poslovica kaže: "Ima nešto u vanjštini konja što čini dobro nutrini čovjeka".

- Jahanje može poslužiti kao oblik fitnessa jer nije lako kao što izgleda. Ono vas tjera na konstantno kretanje i provođenje vremena na zraku, izvan ureda i zatvorenog prostora. Osim fizičke aktivnosti prilikom samog jahanja, tu je još i priprema konja i opreme prije i nakon treninga koja nije nimalo jednostavna - kaže Josipa.

Ambiciozna jahačica trenira svaki dan i trenutno ima četiri konja

- Layos, Ascot i Checker su stariji konji koji su zreli za zahtjevne utakmice. Uz njih jašem i jednog mladog konja koji ima svega četiri godine te ima još puno toga za naučiti. Svaki od njih poseban je na svoj način, kako u sportu tako i karakterno. Jednako su mi svi dragi, ali kad bi za natjecanja trebala odabrati jednog, to bi vjerojatno bili Layos ili Checker zbog njihove snage skoka - rekla je Josipa.

Većina konja na našem planetu je 'udomaćena' ali za stabilan odnos između jahača i konja, pogotovo u profesionalnom sportu, potrebno je uložiti izvjestan trud. Iako su po fizionomiji velike životinje, karakterom ukazuju na suprotno.

- Konji su veliki, impozantni i doimaju se hrabrim životinjama, ali nisu. Zapravo su vrlo plahi i senzibilni. Nerijetko se boje najobičnijih stvari kao što je plastična vrećica - kaže Josipa.

Profesionalni sportaši često podliježu ozljedama, pa tako one nisu isključene ni u jahanju. Sportske ozljede noćna su mora svakog sportaša, ali svaki pad ili povredu treba shvatiti kao iskustvo. 

- Provodim dosta vremena u sedlu i pala sam puno puta. Nasreću, nikad se nisam ozbiljnije povrijedila. Jahanje može biti opasno i znam mnoge koji nisu bili moje sreće, ali trudimo se minimalizirati rizik od ozljeda kako za konja tako i za mene - rekla je Josipa.

Mlada Samoborka već godinu dana živi i trenira u Njemačkoj. U početku je trenirala s Ludgerom Beerbaumom, jednim od najboljih jahača u povijesti koji je četiri puta bio olimpijski pobjednik, dva puta osvajač svjetskog kupa i peterostruki prvak Europe.

- Nakon pola godine intenzivnog treniranja ostvarili smo i partnerstvo kroz zajedničko vlasništvo Checkera, jednog od mojih konja. Bilo je to odlično iskustvo, puno sam stvari vidjela i naučila - kaže Josipa.

- Trenutno treniram kod Karla Brocksa koji je jedan od njemačkih nacionalnih trenera. Procijenili smo da je to najbolje za moj daljnji napredak s obzirom na to da se Karl bavi upravo treniranjem jahača moje uzrasne kategorije - objasnila je.

Josipa je učenica četvrtog razreda Ekonomske škole u Samoboru, te joj je ova godina posebno važna zbog državne mature nakon koje planira upisati fakultet u blizini Osnabrücka gdje sada živi.

- Zahvalna sam što su mi profesori omogućili da nastavim školovanje u redovnom programu i da u Hrvatsku dolazim pisati ispite. Nije uvijek lako uskladiti školu i sport ali sve se može uz malo organizacije - kaže Josipa.

Osim samog treninga, tu je i briga o konjima koji zahtijevaju mnogo pažnje budući da ne žive u prirodi pa su ovisni o brizi čovjeka.

- Kada sam u Njemačkoj, većinu dana provedem s konjima. Osim jahanja, svaki dan se čiste štale i konji se hrane tri puta dnevno. Kako bih sve stigla odraditi dan mi počinje oko šest i završava oko 18 sati. Nakon svega, u večernjim satima većinom se odmaram i učim kako bih po povratku u Hrvatsku mogla izvršiti školske obveze - kaže Josipa.

Obitelj joj je najveća podrška

Nada se kako će kroz nekoliko godina naučiti dovoljno o jahanju kako bi se mogla vratiti u Hrvatsku jer na Etno Farmi Mirnovec, koja je u vlasništvu njezine obitelji, ima odlične uvjete za trening.

- Najveći uzor su mi roditelji jer sam iz njihovog primjera naučila da možeš ostvariti što god poželiš ako uložiš puno truda i rada. Obitelj mi je najveća podrška. Uz roditelje, brat i sestra također su me uvijek poticali i bili tu za mene. Sretna sam što sam okružena pozitivnim ljudima kojima je jednako stalo da uspijem kao i meni - rekla je Josipa. 

Jahanje je izazovan i specifičan sport, a Josipin izbor se u početku nije svidio njenim roditeljima, što je potpuno razumljivo. 

- Moji roditelji definitivno imaju veći strah nego ja. U početku nisu bili presretni mojim odabirom ali kad su vidjeli da uistinu volim jahanje, podržali su me. Tata me često gleda i prati na natjecanjima, a mama se još uvijek jako boji tako da uglavnom gleda snimke natjecanja - kaže Josipa. 

Prijatelje nije uspjela zainteresirati za jahanje

-Teško je ljude nagovoriti na jahanje - to jednostavno moraš voljeti. Nadam se da ću svojim rezultatima uspjeti popularizirati jahanje u Hrvatskoj i da će se s vremenom sve više ljudi zanimati za ovaj sport.

Ozbiljniji sportaši odnosno profesionalci treniraju svaki dan i poznati su po žrtvi i odricanju zbog čega se nerijetko izdvajaju od društva, a do svog sportskog cilja će doći ne samo oni s najviše talenta nego oni najuporniji, najizdržljiviji i najmotiviraniji.

- Slobodno vrijeme i druženje velikim sam dijelom žrtvovala za jahanje. Uz trening i školu ostane mi jako malo vremena za hobije i zabavu, a na moru sam, na duže od dan ili dva, zadnji put bila prije šest godina. Prošle godine bila sam jedan dan u Biogradu u Fun Parku jer je tata išao na sastanak, ali sve u svemu, ne žalim se - rekla je skromno Josipa.

- Dugačka putovanja i odmori nisu nešto u čemu uživam jer znam da brigu oko konja moram povjeriti nekom drugom. Također, od kad živim u Njemačkoj i dolazim kući polagati ispite, svoje dane ''godišnjeg'' koristim za školske obveze.

Za uspjeh je potrebno puno rada, upornosti i odricanja, što u konačnici dovodi do rezultata. Ova mlada i ambiciozna Samoborka primjer je mladima, ali i starijima, kako pomesti konkurenciju, ostvariti željeni rezultat i biti uspješan u onome što radiš.

- Nastup na Olimpijskim igrama san je svakog sportaša pa tako ni ja nisam iznimka. Da bi došao na tu razinu treba jako puno truda, vremena i naravno malo sreće, ali to je moj san i nadam se da ću ga jednog dana ostvariti - zaključila je Josipa.

Preponsko jahanje