Žene se žale na muškarce, a one su te koje ih odgajaju!

Bože, kakvo nam je ovo vrijeme.. - rekao je taksist kad sam ušla u auto.

- Bolje nego na Floridi ili u Zadru.

- Istina.

Do kraja vožnje nismo pričali. Došla sam do prijateljice da joj prvi put vidim sinčića koji ovaj mjesec navršava godinu dana. Predivna, vesela beba. Ali nad mamu se nadvio oblak tuđih problema. S egom. Svekrva, zrela žena u ‘najboljim godinama’ ponašala se kao razmažena šiparica. Njezin gorući problem, čini mi se, bio je taj da joj sin ima ženu i da ona više nije centralna ličnost u njegovom životu. Najnoviji problem je bio taj da su djetetov prvi rođendan odlučili slaviti kod djeda na vrtu jer su pozvali puno prijatelja i htjeli su da djeca uživaju u igri na svježem zraku dok je još toplo. Frendica mi kaže da je gospođa smrtno uvrijeđena jer ona s dotičnim ne razgovara otkad su se razveli, a to znači da ne može doći na unukov rođendan.

- Ne može?

- Ne želi ga vidjeti.

- Kada su se razveli?

- Kad mi je suprug bio beba.

- Šta kaže on?

- Pun mu je kufer njihove svađe i toga što stalno mora paziti na njihove osjećaje, a na njegove nitko od njih ne misli.

- Uf, ego. Njena odluka. Ona mora izabrati tko je tu bitan: njen povrijeđeni ego ili njen sin i unuk.

Znam nešto o tome. Prošli sam tjedan provela nekoliko dana u Ljubljani i moj se ego javljao i cvilio. Čak me i tjerao na plač, ubacujući mi misli “jadna, nesretna ja”, a ja sam skoro nasjela. Skoro, jer se javio glas razuma: Anđa, tko je tu bitan? Za čiji osmjeh si se borila?? To je bilo dovoljno.

Počelo je ovako: Sin mi se odselio kod tate pa sam ga išla posjetiti. Često me pitaju: 'Kako si ga mogla pustiti?' i 'Koliko često ti dolazi?' Prvo pitanje pokazuje stanje svijesti osobe koja pita. Što, da ga ucjenim da ću biti loše ako nije uz mene? A na drugo pitanje evo odgovor: ja idem njemu. Ne pada mi na pamet da od svog djeteta zahtjevam da me dolazi viđati. Ako mi nedostaje, sjedam u auto ili na vlak. Jadno dijete, namoralo se. Ja ga ne bum ni na što prisiljavala.

Pokupili smo ga ispred kuće u Ljubljani. Morala sam na WC. Pitala sam ga mogu li na zahod kod njih, nadajući se da je sam kod kuće i da radi WC kod ulaza. Nije i nije. Kod kuće je bila moja bivša prijateljica, Nina, njegova maćeha. Uveo me je u kuhinju. Pozdravile smo se. Djeca su nas promatrala. Gašpi i njen sin kojeg od milja zovem Bager. Osjećala sam se dobro. Gašpi me proveo mojom starom dnevnom sobom koja je imala još puno stvari koje sam kupila i obojala. Osjećala sam se OK. Ne mogu vam opisati tu kupaonu, kao neka špilja bez vrata. Sa tamnim wenge parketom. Cijeli taj ručno rađeni stan, bio je gnjezdašce naše obitelji. Gledala sam pločice koje sam sama nalijepila i brijala kak sam super. No, sa školjke sam se uspjela dići tek iz trećeg pokušaja. Moje tijelo je drhtalo poput grančice. Izašla sam iz kupaone na nogama kao kod tek rođenog Bambija, ako možete to zamisliti. U dnevnoj sobi čekao me moj sin u nježnoj igri sa svojim bratom.

- Mama, jel’ može on s nama?

- Naravno, ako ga mama pusti.

Ušla sam u kuhinju gdje me dočekala Nina i zagrlila me. Uzvratila sam joj. Osjećala sam da se i sada, ovoj familiji, dešava čudesan healing. Dečki su bili spremni i otišli smo u grad. Proveli smo predivan dan zajedno. Spoznala sam da je Gašper super stariji brat, nježan, strpljiv i brižan i iskreno, bila sam presretna što mu, iako mu ja nisam rodila brata ili sestru, to iskustvo ipak nije uskraćeno.

Anyway, nekoliko dana kasnije, na Gašpijev pravi rođendan, odlučila sam ga iznenaditi i u dogovoru s Primožem, nismo mu ništa rekli. Došla sam s prijateljem kod Primoža u radionicu koju nam je otvorio njegov asistent koji je izgledao kao Primož kad smo se upoznali i zaljubili. Isti model (samo poboljšan), mlađe godište. Bila sam zbunjena.

Uskoro je došao Primož i ponudio nas je pićem i počeo kuhati ručak. Kuhao je Gašpijevo najdraže jelo (za koje nisam znala) i pustio neku super glazbu. Ta prostorija od 100 kvadrata bila je kuhinja sa pet stolova sa po 8 stolica, razbacanih u prostoru. Uskoro je došao moj sin s bratom i bio je šokiran i presretan što me vidi tamo. Znam jer me dugo grlio. Ručak je uskoro bio gotov, došla je i Nina. Sjela je pored mene i Gašpija. Modern family rođendanski ručak. DIjete nam je pucalo od ponosa što sam došla da budemo zajedno za njegov dan. Tresuckale su mi se noge i imala sam kuglu u grlu, ali znala sam da je to samo ego. Važno je da je njemu tamo bolje sada. Kod mene je glumio da si ne zna napraviti sendvič, a kod tate sprema doručak za sve ukućane nekoliko puta tjedno. Specijalitet mu je, kažu, tunin namaz. Kad smo pojeli tortu, ispričao mi se što mora ići jer se dogovorio s prijateljima. Išli su u šumu biciklima.

- Sori mama, nisam znao da ćeš doći danas.

- Samo ti idi jubavi. Vidimo se uskoro!

Zagrlio me i odjurio s prijateljima. Vidjela sam da mu je dobro. Bolje mu je ovdje sada. Moj ego je htio svisnuti, ali znala sam da je to živa istina.

Kad smo se kasnije vozili prema Zagrebu, borila sam se s plačem iako sam bila sretna, ali jako, jako zbunjena.

- Čekaj, ovo je bilo prvi put da ste ovako, svi zajedno? - pitao me Kiki, prijatelj koji me vozio.

- Da.

- Prvi put, nakon svega onoga?

- Da. Si vidio Gašpija?

- Jesam. I svaka vam čast.

Zaključak: Nakon j nema k. Nije moj sin kriv što nam se rodio. Nije njegova odluka što taj put nismo stavili kondom. Nije na njemu da ispravlja naše greške. To je samo na meni i na njegovom tati, ako želi, ali kako mogu govoriti samo za sebe, samo ja sam odgovorna da budem najbolja verzija same sebe u danoj situaciji. I točka.

Ogovaramo svoje svekrve, a svojim sinovima peremo gaće do 40-e. Brijem da nije problem u tome što današnji muškarci ne idu u vojsku, nego to da ih mama nije naučila koristiti veš mašinu i posprema im sobu do ženidbe. Razlog brojnih neuspjelih brakova možda leži u tome da kad odeš u suživot s curom, ona nije ni do koljena tvojoj mamici koja šuti i na raspolaganju ti je. A ova pak brije da su kućanski poslovi i roditeljstvo odgovornost oba roditelja. A one mame koje puštaju sinove da se dođu malo odmoriti kod njih od male bebe i besanih noći? To je meni radila moja bivša sveki, a kada sam joj jednom rekla da se osjećam kao da joj u suprugovim očima nikada neću biti ni do koljena, glasno se nasmijala – ali ja sam vidjela da joj je drago.

Puna su nam usta žalbi na nesposobne muškarce, a ipak svoje kćeri i sinove odgajamo sasvim drugačije. Jednostavno ne vrijede ista pravila. Emocionalno se namirujemo na svojim sinovima i oni odrastaju u muškarce koji se groze veza i žena općenito.

“Djeca odnose internaliziraju oponašanjem. To se zove identifikacija. Identifikacijom, dijete usvaja vjerovanja, stavove, vrijednosti, ponašanja drugih i potom donosi svoje stavove u odnose koje stvara samo. Promatranje ponašanja roditelja, braće ili sestara daje nam naše prve modele kako biti cura ili dečko. Promatrajući sestru kako se igra s lutkama, brata koji lovi guštere, majku koja se daje za obitelj ili oca koji ganja karijeru, htjeli mi to ili ne, razvijamo svoje rodno orjentirane programe ponašanja.

Dijete ne internalizira samo odnos kojeg ima s roditeljima, već i cijeli obiteljski sustav – što započne kao svjesno njegovanje određenog ponašanja – Mama voli kad je nasmijavam...”  ( “Eastern body, western mind” - Annodea Judith)

- U mom slučaju, mama voli kad sam njena “beba”. Tata to ne puši pa sam kod njega veliki odgovorni dečko.

Dobro je, sjahala sam s njega na vrijeme. On će uvijek biti moja draga beba, ali to mu neću govoriti. Sviđa mi se što je pred tatom veliki dečko. Uskoro mladić. “Žena” u njegovim očima neće biti potrebita cvilidreta koja je tu da mu služi. Neće biti uvrijeđena milostiva u raljama svog ega. Bit će stvarna osoba koja možda radi greške, ali uči iz njih. Moj sin je dobro. Ja imam odgovornost pokazati mu da sam dobro i bez njega pored mene. Kakva to mama sinu nabija grižnju savjesti? Djeca se odgajaju primjerom. Kako vas tretira suprug ili supruga? Koja ponašanja tolerirate?

Sretna sam što imam priliku popraviti svoje greške u koracima. Pozdrav!

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu. 

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster: