Pjesma u čijem se refrenu spominje povratak nogometa kući djelo je benda The Lightning Seeds, napisana pred Euro 1996. Pjesma je postala neslužbena himna reprezentacije. Spominje se i 30 godina patnje koliko je tada prošlo od posljednjeg trofeja Engleske nogometne reprezentacije, tih 30 godina pretvorilo se u više od pola stoljeća, pola stoljeća posta koji bi mogao biti prekinut na ovom prvenstvu u Rusiji. 

Poznato je da su Englezi izumili nogomet, ali tek su ga drugi narodi, u neki drugim zemljama, s različitim kulturama, usavršavali i udahnuli mu dušu. Krivica je to samih Engleza, koji su u ranim početcima ove igre smatrali da trener nema što naučiti igrače osim toga da ih održi u fizičkoj formi, dok se na taktiku gledalo samo kao na raspored igrača na terenu. Godinama su Englezi odlazili na velika takmičenja s još većim ambicijama, gotovo uvijek su se vraćali s razočaranjem, onako kao u Brazilu 2014. ili u Francuskoj 2016. Engleska nogometna reprezentacija postala je temelj ismijavanja kako u svjetskoj, tako i u domaćoj javnosti. Na svako natjecanje na koje su išli pratila ih je ogromna euforija, očekivanja koja su gotovo uvijek bila nerealna, Englezi su se prije velikih natjecanja prozivali Svjetskim ili Europskim prvacima iako njihov sastav nije bio ni blizu ekipa koje su smatrane za glavne favorite.

Osim te slavne godine kada su otišli do kraja, Englezi su na Svjetskim prvenstvima tek jednom bili četvrti, dok na Europskim prvenstvima imaju samo jedno treće mjesto i jedan poraz u polufinalu. Engleska stoga nema neku veliku trofejnu riznicu u skladu sa svojim velikim očekivanjima pred svako veliko natjecanje, možda je činjenica da su oni izmislili nogomet samo jedan veliki uteg kojeg ta nacija tegli, ono što je trebala biti njihova prednost postao je teret.

Misleći da znaju najbolje zbog toga što su prvi igrali ovu igru odbijali su priznati da njihov recept možda nije najbolji, odbijali su preuzeti neke dobre stvari iz drugih zemalja i implementirati ih u svoju igru. Englezima je trebalo ravno pola stoljeća da shvate da možda nešto ne rade kako treba, tek je onaj sramotan nastup na SP-u u Brazilu otvorio oči čelnim ljudima saveza i naveo ih na reformu. U prosincu 2014. godine Engleski nogometni savez predstavio je dugogodišnji projekt za razvoj nogometa pod nazivom England DNA. Glavni cilj projekta je naravno napraviti jak seniorski tim koji će se moći suprotstaviti najjačim reprezentacijama svijeta, no primarni cilj je to napraviti kroz razvoj mladih igrača i trenera. Nove metode treninga, prehrane, te drugačija tehnička i taktička priprema mladih igrača glavne su stavke projekta England DNA, a rezultati su već počeli dolaziti prošle godine.

Engleska U-17 reprezentacija osvojila je SP u Indiji, dok je iste godine ekipa do 19 godina osvojila Europsko prvenstvo u Gruziji. Uspjeh seniorske reprezentacije projektiran je tek za SP u Kataru, ali čini se da bi on mogao doći i ranije. Gareth Southgate je čovjek koji je došao na klupu „Gordog Albiona“ nakon skandala u Engleskom nogometu kojeg je izazvao tadašnji izbornik Sam Allardyce. Englezi su previše vremena i prostora davali domaćim trenerima poput Allardycea ili Hodgsona čiji je nogomet odavno pregazilo vrijeme. Prije nego što je sjeo na klupu seniora, Southgate je i sam bio dio projekta England DNA - proveo je 3 godine vodeći mladu U-21 reprezentaciju. 

Nova, pomlađena i moderna Engleska prošetala se svojom relativno laganom kvalifikacijskom grupom, na ovo SP su otišli s najmanje očekivanja do sada, nije to bio neki roster koji je obećavao kao neki prethodni, ali na kraju je ipak dogurao daleko. U prvom poluvremenu svog debija na SP-u protiv Tunisa, izabranici Southgatea pokazali su svoju najbolju igru na SP-u, u drugom poluvremenu su to sve demantirali, ali na samom kraju utakmice ukazao se Harry Kane za prvu pobjedu „Gordog Albiona“. Mreža Paname napunjena je do samog vrha već u prvom poluvremenu, bila je to trening utakmica za Engleze koju je iskoristio Kane da poboljša svoj golgeterski učinak. Utakmica protiv Belgije bila je jako čudna, oba trenera su u utakmicu ušla s drugim postavama. Razlog je bio očigledan, drugoplasirana ekipa ide u duplo lakši dio ždrijeba. Gol Adnana Januzaja za vodstvo Belgije Engleze je gurnuo na puno jednostavniji put do trona, tada je bilo jasno da ova ekipa može do polufinala bez većih problema. No, problema je kao što to obično biva s Englezima i njihovom reprezentacijom i bilo. Iako su igrali bez svog glavnog igrača Jamesa Rodrigueza, Kolumbijci su bili tvrd orah.

Englezi su teško dolazili do prilika, a kada su i dolazili, to je bilo iz prekida. Baš su do gola došli nakon prekida, kada je Carlos Sanchez oborio Kanea u šesnaestercu sudac je pokazao na bijelu točku, a „Princ Harry“ je bio hladnokrvni egzekutor, kao i inače. Kolumbijci izjednačuju pogotkom Mine u sudačkoj nadoknadi, uslijedili su vjerojatno najdosadniji produžetci na ovom prvenstvu pa je utakmica riješena udarcima s bijele točke. Eric Dier je skinuo dugogodišnje prokletstvo jedanaesteraca za Engleze i odveo ih u četvrtfinale gdje ih je čekala Švedska.

Protiv tvrdih Šveda Englezi su odigrali jednu solidnu utakmicu, na kraju rutinski pobijedili s dva gola razlike, no pokazali su također da su ranjivi u nekim situacijama dok je Jordan Pickford još jednom dokazao zašto je najskuplji engleski vratar svih vremena.

Ovaj rezultat Engleske me toliko ne impresionira, a njihov put do finala, kao i naš, ruku na srce, nije bio baš težak, no ono što mi se svidjelo kod Engleza je stvar da su odbacili svoje stare zadrte metode i prihvatili neke nove nogometne paradigme. O ovoj Southgateovoj Engleskoj bih pisao tekst i da su ispali protiv Kolumbijaca ili Šveđana, njihov rezultat kojeg ostvaruju na ovom prvenstvu nije bio presudan, nije ni igra bila toliko uvjerljiva, bitna je ideja, ideja koja bi svoj puni potencijal mogla ispuniti na nekim sljedećim prvenstvima.

Southgate je kroz dobar dio kvalifikacija za SP koristio formaciju 4-2-3-1, a prošle jeseni se odlučio na sustav s tri stopera, formaciju koja je bila varijacija između 3-4-3 i 3-5-2. Neko nepisano pravilo je da bi idealno bilo da se igra kluba iz kojeg potiče veći dio igrača reprezentacije prepiše na samu reprezentaciju. Onako kako je igrala Španjolska inspirirana Barcelonom ili Njemačka koja je sebe pronašla u Bayernu.

Izbornici reprezentacija nemaju puno vremena da svoje ideje prenesu na ekipu, a pošto se sastaju svakih par mjeseci, puno je lakše razviti neke defenzivne mehanizme ili uigrati neke akcije iz prekida. Prenesenim mehanizmima iz domaćih klubova treneri ubrzavaju prilagodbu igrača na novu sredinu. Situacija u Engleskoj je specifična, glavni nositelji igre u njihovim klubovima su igrači iz drugih zemalja, u svim klubovima osim Pochettinovog Tottenhama. Otkada je Pochettino na Otoku, Engleska nogometna reprezentacija je najviše igrača dobila njegovim radom, u početku u Southamptonu, a posebno u Tottenhamu.

Po nogometnoj filozofiji Pochettino i Southgate su slični, još dok je bio trener u klubu, Southgate je forsirao mlade akademijske igrače, ubrzavao je njihov razvoj tako što ih je uvrštavao u prvu ekipu. Što se toga tiče Engleski nogomet je vječni Pochettinov dužnik, a osim mladih talenata koje je razvio, Argentinac je karijere nekih igrača koji su stagnirali uzdizao na totalno drugi level. Čak pet igrača Tottenhama čini ovu ekipu Engleza, prvotimci su Trippier, Alli i mladi kapetan Kane, dok su Dier i Rose na klupi.

Baš kao i njegov Tottenham, nova Engleska igra s tri stopera, napade gradi od iza, pas igrom i minimalnim brojem dugih lopti, a visoki posjed i pozicijska igra još su jedan dokaz Pochettinovog utjecaja. Jako važnu ulogu u igri ove Engleske kao i Pochettinovog Tottenhama imaju bekovi. Oni su važan segment prilikom iznošenja lopte u izgradnji napada, a u napadu su jedni od glavnih aktera – Kieran Trippier je napravio više ključnih dodavanja po utakmici od igrača poput Hazarda, Coutinha, Luke Modrića, Messia ili Isca.

Bekovi u izgradnji napada stoje gotovo na drugoj polovini, a kada je lopta kod protivnika oni se povuku nazad i sa stoperima čine liniju od pet obrambenih igrača. Osim Pochettina na Southgateovu Englesku utjecao je i Pep Guardiola iza kojeg je možda i najdominantnija sezona u povijesti lige s Manchester Cityjem. Tri od četiri Pepova igrača članovi su prve postave, a posebno važnu ulogu igraju Walker i Stones bez kojih pozicijski izlazak u fazu napada ne bi imao smisla. Pod Guardiolom su oba igrača tehnički napredovala, sada krizne situacije na svojoj polovici ne rješavaju izbijanjem lopte, nego smirenim dodavanjem pronalaze igrača u najboljoj situaciji.

Osim Pochettina i Guardiole, Gareth Southgate je nešto „prepisao“ i od sada već bivšeg Antonia Contea. Pretprošle sezone kada se njegov Chelsea nalazio u krizi, Conte je Azpilicuetu sa mjesta desnog beka prebacio na stopera, upario ga s drugom dvojicom centralnih braniča i igru bazirao na wing-backovima. Bio je to potez koji je Chelseaju donio naslov prvaka Engleske, a Garetha Southgatea inspirirao da istu stvar napravi s Kyleom Walkerom. Jurgena Kloppa ne treba spominjati previše jer svi znamo da je on svojim geggenpressingom utjecao na igru pola europskih klubova, pa se podrazumijeva njegov utjecaj na Southgateovu reprezentaciju.

Da vam je prije nekoliko godina netko spomenuo da će Engleska igrati polufinale SP-a s Lingardom u veznom redu i Ashleyem Youngom na lijevom beku, vjerojatno biste pomislili da je taj netko lud. Mourinho u karijeri obojice igrača ima važnu ulogu, čini se da je Jesse Lingard prošle sezone napokon pronašao sebe, dok je Younga Mourinho pretvorio u startnog člana svoje postave i Engleske reprezentacije, ali na totalno drugoj poziciji na kojoj je Young izgradio karijeru. Youngova pozicija tema je prepirki u Engleskoj, po mnogima startno mjesto u postavi zaslužuje Danny Rose jer mu je to prirodna pozicija, no Rose iza sebe ima sezonu u kojoj se nije naigrao, sezonu obilježenu ozljedama i problemima s depresijom.

Nova Southgateova Engleska ima i nekoliko problema. Kroz cijeli turnir njihov talentirani veznjak Dele Alli ne pruža baš partije kakve se od njega očekuju, bilo je nekih sitnih ozljeda, ali mislim da to nije pravi problem. Iako je Alli bio strijelac drugog gola Engleza za potvrdu polufinala, baš taj gol detektira problem njegove uloge u reprezentaciji. Dele Alli nije navikao da se tako duboko vraća po loptu i sudjeluje u organizaciji napada s Jordanom Hendersonom; Alli je igrač koji loptu traži u zadnjoj trećini i utrčavanjem u prazan prostor i pametnom kretnjom iz drugog plana pravi pomutnju u protivničkoj obrani. Njegov gol Švedskoj tipičan je „Allijevski“ gol u dresu Tottenhama. Raheemu Sterlingu je dodijeljen dres s brojem 10, u napadu je uparen sa Kaneom, no izgleda da još nisu uspostavili pravu komunikaciju i da Sterlingove prave vrline ne mogu doći do izražaja na toj poziciji. Harry Maguire je bio jedan od najboljih stopera Premiershipa prošle sezone, apsolutno je zaslužio mjesto u prvoj postavi, no ozbiljnije ekipe među kojima je i naravno Hrvatska bi mogle iskoristiti njegovu slabiju igru s loptom u nogama. Maguire je od svih igrača zadnje linije Engleske daleko najslabiji u iznošenju i predaji lopte, to nije nešto neočekivano jer u klubu kakav je Leicester  te kvalitete ti ne trebaju previše. No, on taj nedostatak nadoknađuje dobrim pozicioniranjem i sjajnom skok igrom na obje strane terena.

Gareth Southgate je odbio konzervativni pristup nogometu kakav su imali njegovi prethodnici, shvatio je da stare Otočke metode nisu djelotvorne, te je, za razliku od svoji prethodnika, inspiraciju pronašao u stranim trenerima koje nije trebao tražiti dalje od Premier lige.

Southgateova Engleska možda trenutno ne igra najbolji nogomet, ali ima jasan plan i sistem na kojem će graditi svoju igru u budućnosti i on ne ovisi o tome hoće li Engleska na ovom prvenstvu završiti kao prva ili četvrta. Utjecaj menadžera iz Španjolske, Argentine, Italije ili Njemačke jasno je vidljiv na ovoj Engleskoj reprezentaciji, njihove zamisli imale su efekt na Southgatea, a on je imao dovoljno pameti da ih implementira u svoju filozofiju.

Na pitanje vraća li se nogomet kući ne bih znao odgovor, ali ako se vrati bit će to globalni pothvat.

O autoru:

Moje ime je Filip Bilić. Rođen u Mostaru, odrastao u Ljubuškom, u srcu Kalifornije. Student u pokušaju. Inspiraciju pronalazim u svemu što nije dosadno, kada pišem o sportu to nekima izgleda pametno.