Nemaš pravo ikoga tražiti više od onoga što možeš ponuditi

To me je zaboljelo, ali stvarno mi se sviđao. Rekla sam mu da mi nije drag takav besmislen stav na početku naše avanture, i da samo želim da vidimo kako će nam biti. Rekla sam mu da nije fer što me trpa u isti koš sa “ženama” koje su ga razočarale i obećala sam mu da ćemo ionako biti “zajedno” samo dok nam je lijepo. Pristao je na to.

Ja sam se fokusirala na sve što mi se sviđalo kod njega, i stvarno nam je bilo lijepo. Bio je mlađi od mene, a ja sam taj tren vodila ljutu bitku oko skrbništva za sina s bivšim mužem. Trebala mi je razonoda. Ignorirala sam taj stav “klinca” koji uopće ne zna što ga sve čeka u životu, a mislio je da je već doživio tešku nepravdu. Zašto? Bio mi je zgodan, htjela sam dečka i uvjerila sam njega (a i sebe) da sam za neobaveznu zabavu. Ipak sam se potajno nadala da će se promijeniti.

Bi li mu uopće oprostila što je to htio? Nema šanse! Ali prema drugima imamo sasvim drukčije kriterije, zar ne?

S vremenom sam se promijenila. Morala sam, zbog sebe, zbog zdravlja. Počela sam raditi na sebi. Htjela sam više od života, od veze, od svega. Mi smo se i dalje nastavili družiti, i bilo je lijepo sve do nakon orgazma. Onda bismo kao i uvijek, svatko na svom laptopu, u tišini, radili svoje stvari. To mi je prije odgovaralo jer sam morala puno toga riješiti sama sa sobom. Pisala sam i svoj roman, a on je pored mene, uvijek u tišini, radio svoj posao. U početku mi se sviđala ta tiha “prisutnost”. Tako su prošli mjeseci, godina, i to je postala samo nijema, tjelesna prisutnost i očigledna odsutnost duha.

Ako mi je srce bilo slomljeno (više puta), to ne znači da se trebam zatvoriti za ljubav. Trebalo mi je nekoliko godina da to skužim. Ana Bučević kaže da je braniti se od ljubavi – braniti se od života. Ako napravimo visoki zid oko sebe, više nas nitko ne može povrijediti, no zaboravljamo da ćemo unutar tih zidina biti sami. Možda vam tada nitko neće moći napraviti ništa nažao, ali valjda kužite i da vam se onda NIŠTA ni neće dogoditi?! 

Svatko živi svoju realnost, i optimist i pesimist su u pravu. I svakom je njegovo razočaranje najgore. I taj je moj dečko živio svoje samoostvarujuće proročanstvo. Unaprijed se nije “emocionalno upleo” u vezu, odlučivši da ne želi biti povrijeđen kada ga sljedeća žena ostavi.

On je opet bio ostavljen – ali ne i povrijeđen, (šatro), jer je “unaprijed” znao da će se to dogoditi. Tip je unaprijed kreirao svoje odnose koji su završavali time da je bio ostavljen, ali uporno je govorio: Znao sam. Dobro je da se nisam vezao. Znao sam da će se to dogoditi. Kužite paradoks? Tip je u pravu. On živi svoju istinu u koju vjeruje. A vjerujem da će imati još puno nadobudnih ženica koje će kao i ja, nakon što im to kaže, uskliknuti: “Oh, kako je tvrdoglav i samouvjeren, ja ću ga promijeniti!” Možda neka i hoće, ali, vjerujte mi, samo ako se on odluči promijeniti.

”Ja ću ga promijeniti.” - to je i parola svih ljubavnica. Hoćeš, da. Samo tebe je čekao. Ček’, ako je tebe doveo u krevet svoje žene, zašto misliš da tebi neće isto tako neku dovesti? Ti ćeš ga promijeniti? Yeah, right!

Zaljubljena žena gluplja je od amebe (jednostaničnog organizma). To tvrdim iz osobnog iskustva. Razmislite malo. Svi smo bili tamo. Ali onda uđeš u neke zrelije godine i ako još ne znaš što točno hoćeš od života, ljubavi, posla, ma svega!, ali barem (napokon), vrlo precizno znaš što nećeš. A to je puno, zar ne? 

Kažu da ako želiš idealnog partnera najprije ti moraš postati idealna partnerica. Neki dan sam prisustvovala razgovoru dviju prijateljica o tom “idealnom” partneru jedne od njih. Jedna od njih, bila je vrlo jasna: željela je da je situiran, samostalan, ambiciozan, širokih leđa i pločica na trbuhu. Bubnula sam:

- Dobro, a šta ti nudiš?

Nastao je muk. Bila je nezaposlena, ne znajući što će dalje nakon razvoda, i govorila je kako je odvratno debela. Nije to bila stvarno, ali nije se voljela i bila je nezadovoljna sobom. Pomislila sam: A ja? Jesam li ja sve to što želim da moj partner bude ili očekujem dobrotvora koji će me spasiti? Zašto baš mene? Jesam li ja bezbrižna, vesela žena koja voli život i uživa u njemu? Hoće li njegov život biti bogatiji sa mnom ili samo očekujem da on nešto učini za mene? Mogu vam reći da sam danas sretna što godinama nisam bila u vezi. Kakva sam bila prema sebi, privukla bih nekog sadista koji bi samo potvrdio da sam glupa i da se trebam ljutiti na sebe. Kužite?

Želim zgodnog, nabildanog tipa, ali mi je slabo svaki put kad prođem pored ogledala jer sam si odvratna, ali mi se ne da vježbati.

Očekujem da me netko voli takvu kakva jesam iako to sama ne mogu. Neka me on uvjeri da sam dostojna ljubavi. 

Ne znam što ću sa sobom, ne vjerujem u sebe i ne znam s čime bih se bavila u životu, ali hoću ostvarenog muškarca koji točno zna što hoće.

Imam pivsku škembu, ali palim se na žene koje su vitke u struku i drže do sebe!

I tako dalje.

Svaka “suradnja” je 50 – 50. Pola odgovornosti za nešto je jako puno odgovornosti. I dođoh ja tako u godine kad mi je to postalo jasno. Imam li ja sve kvalitete koje želim pronaći kod svoga partnera? Jesam li ja zabavna, pametna, načitana, ambiciozna, optimistična, uspješna, zgodna i suosjećajna? Ne tim redoslijedom, ali nadam se da kužite što želim reći. Prvo moram pomesti ispred svog praga.

Razmišljanja o ljubavi, kraj studenog 2017.

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu. 

Fotografije: Matjaž Zore. 

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster: