Znao sam da ću se na svom putovanju morati odreći nekih stvari, ali losion za brijanje stvarno nisam smatrao luksuzom. Imao sam malu bočicu koju sam potrošio i onda sam odlučio kupiti novu na Tajlandu. I zapravo jedini je uvjet bio da bude do 100 ml. i da može sa mnom i ručnom prtljagom u avion.

E, to je bila avantura. Bez obzira uđete li u najveći supermarket, malu trgovinu ili specijaliziranu trgovinu, losiona poslije brijanja nećete naći (eventualno možda jednu verziju neke tekućine koja bi to mogla biti), ali to ne znači da nema kozmetike. Ima je previše, a polica za njegu muškaraca i žena je jednako velika. Tek kad sam počeo obraćati pažnju, vidio sam da su im reklame po ulici ili za mobitele ili za kozmetiku. I to kozmetiku koja ti pomaže da budeš bijel.

I ta potreba za bjelinom mi je suluda. Jednako kao što mi je potreba odlaska u solarij suluda. Čitao sam statistike po kojima Azija ima najveće tržište preparata za izbjeljivanje kože. Po onome što sam vidio, ti su preparati puno gori i otrovniji nego oni zbog kojih naše cure imaju smeđe fleke po nogama. Sve velike tvrtke poput Nivee, Garniera, L'Oreala i sličnih, nemaju oznake 'sensitive' ili 'dry skin' nego 'whitetning' i 'snail white' što svakim pogledom na policu u meni izazove jezu.

Ali ne samo Azija, nego zapravo sve „tamnije“ zemlje. Nigerija je država broj jedan u svijetu prema postotku žena koje koriste sredstva za izbjeljivanje kože – 77% ukupnog stanovništva. Većina tih krema i preparata djeluje tako da sprječavaju stvaranje melanina u koži. Sve zbog neke čudne opsesije za - bjelinom. Ja sam vidio na svoje oči tone plakata i letaka, a na ulazima u metro i restorane su nasmijani Azijati svijetle puti. Jezivo svijetle. I Michael Jackson mi je bio jeziv svaki put kad sam ga vidio. Jer, ako ćemo samo gledati 'boju' kože, stanovnici Tajlandu su zapravo tamni (što je i logično zbog sunca), Malezijci također, i Indijci kojih u jugoistočnoj Aziji ima puno.

U hostelu nam je jedan dečko u Kuala Lumpuru (koji vuče korijene iz Kine) govorio kako su njima jako, jako, jako 'napete' Amerikanke i Europljanke jer smo svjetliji. Ne samo njemu, nego generalno svima. I ono još gore, kako to što je Chi (kineskih korijena) nikad nije volio. BTW, ovo je čovjek koji ima 35 godina, prema tome kako izgleda, proveo je godine u teretani i izgleda deset godina mlađe, jer mnogi kineskih gena izgledaju mlađe.

Za ovakve stvari očito nisam moderan jer nikad nisam ušao u solarij, sa sunca bježim kad god stignem jer ne volim spaljenu kožu na ramenima dok nosim ruksak, ali jedna stvar mi nije jasna. odakle je došla ta moda? Koji je to tip osobe kojoj se teži?

Nisam radio neku znanstvenu studiju, ali putujući ovim vrućim zemljama čini mi se da naša 'bijela' koža ipak nije koža budućnosti. Mene je sunce spalilo po rukama dok sam se 45 minuta vozio skuterom po Filipinima, dok oni mogu stajati cijeli dan na suncu, raditi, voziti brod i kupati se i neće im se ništa tako opasno dogoditi. Prženje sunca u sljedećim godinama može biti samo puno, puno jače, a naša će koža dobiti samo puno, puno opeklina. Njihova, prirodno tamnija, neće.

Usput, ne postoji gen u ljudskom kromosomu po kojem se može reći tko je koje rase, već je to hrpa osobina koje se pomiješaju. Dovoljan je dokaz sestre blizanke koje su nedavno izašle na naslovnici National Geographica. Rasu je izmislio netko, vjerojatno bijel, koji je htio ljude staviti u tablicu i učiniti manje vrijednima, koristi se i danas, a realno, ne služi ničemu. 

O autoru:

Bojan Gazibara je radijski voditelj Antene Zagreb koji je otišao na putovanje bez plana od godine dana. Na putu je upoznao nove ljude, nove kulture i zemlje i ima nam o tome nešto za reći. Priče s puta i kako što manje potrošiti novca prati na njegovom Facebooku, YouTubeu i Instagram profilu.