Blizanci Ivan i Viktor: Jedan se posvađa sa ženom, a drugi miri

Sad se najviše razlikujemo od rođenja. Doduše, to se ne vidi na prvi pogled, jer sam ja na inzulinu, a Viktor je još na tabletama zbog šećera i lakši je tri kilograma od mene, rekao nam je Ivan Lešković, koji se rodio sat vremena nakon brata blizanca. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:42

Braća su nedavno zajedničkom feštom zakoračili u deveto desetljeće. Iako su, kako se u narodu kaže, slični kao jaje jajetu, razlikuju se po tome što Viktor živi u Zagrebu, a Ivan je u Šupljoj Lipi na daruvarskom području. Pa ipak, mnogo vremena i danas provode zajedno pa smo ih tako pronašli baš u Šupljoj Lipi, dok su obilazili Ivanovo imanje. Uz sitne životne razlike, obojica i danas uživaju u istim stvarima. Vole istu kuhinju i to, kako u glas kažu, onu domaću te nastoje, otkad su u mirovini, što više vremena provesti zajedno. 

Uvijek su pokrivali jedan drugoga

Sjećajući se najranijih dana, uglas govore kako su u školu krenuli u Šupljoj Lipi, u koju su se doselili iz rodnog Huma nadomak Gornjoj Stubici, gdje su svijet ugledali 18. lipnja 1938. godine. 

- Prvi učitelj nam je bio svećenik koji nas je obožavao. Igrao se s nama i izrađivao nam je raznobojne pikule od gline. Doista smo bili vezani uz njega. Da ga nisu partizani 1944. godine otjerali, vjerojatno bismo po njegovu nagovoru i nas dvojica otišli u svećenike - pojašnjava Viktor, koji je preuzeo ulogu glasnogovornika u ime jednojajčanog brata blizanca. 

Uvijek su se slagali i međusobno pokrivali. Znali su ponekad iskorištavati frapantnu sličnost tako da je svaki naučio po jedan predmet i odgovarao za obojicu. 

Siromaštvo ih privremeno razdvojilo

No ubrzo su se razdvojili jer je Viktor zbog siromaštva otišao za slugu u susjedno selo. Ali su ga roditelji Kata i Marko redovito posjećivali vodeći samo Ivana, dok su kod kuće ostajali tri starije sestre i četiri brata, od kojih je jedan stariji od blizanaca. Samo jednom u životu blizanci su se fizički razlikovali jedan od drugog, i to kad je Viktora ubo stršljen u vrat koji mu je natekao, pa je izgledao kao da ima dvije glave. 

- Učiteljica je tad rekla da joj se sad nećemo moći lažno predstavljati. Nasreću, otok je splasnuo i opet smo mogli nastaviti sa sitnim podvalama - govore kroz smijeh braća. 

Ni vojni rok ih nije rastavio

No svoju sličnost nisu htjeli koristiti tijekom služenja vojnog roka. Iako su mogli ići zajedno, služili su u razmaku od tri mjeseca kako bi izbjegli neugodne situacije ili da ih netko maltretira zbog sličnosti. 

Ne bismo mogli to podnijeti i stoga sam ja otišao ranije, jer sam i stariji, i to u Banju Luku, a Ivan je otišao kraj Ljubljane. No ubrzo je on dobio prekomandu u Zagreb, a ja u Dugo Selo, pojašnjava Viktor. 

Kako ih je dijelilo samo 20 kilometara, koliko ima od Dugog Sela do Zagreba, unatoč zabrani znali su se često posjećivati. Tako je jednom prilikom Viktor sjeo u autobus i otišao prema Zagrebu. Na nesreću, u autobusu je sjedio prvi mu pretpostavljeni, koji ga je prijavio višem časniku. On je Viktora izveo pred postrojenu jedinicu, koji mu je pokazao sliku njega i brata u vojnoj uniformi. Major je ostao u šoku, a braća su nastavila izluđivati oficire jer su im, kažu, mogli staviti “soli na rep“. 

Zajedničko vjenčanje

Viktor je prije vojske izučio za kovača, a brat je ostao na poljoprivredi. Kasnije je položio ispit za vozača i zaposlio se. Obojica su “odgulila“ puni radni staž. 

- Vjenčali smo se zajedno u Daruvaru 29. travnja 1962. godine, ali smo svaki imali svog kuma. Nismo željeli jednog čovjeka dovesti u bankrot da mora kupovati dvostruki dar - kažu kroz smijeh blizanci. 

Otkrivaju i kako su sličnost znali koristiti i kad bi se posvadili sa suprugama. Kad bi jedan zabrljao, drugi bi ispravljao stvar kod ljutite žene. 

Neraskidiva veza

Da su jednojajčani blizanci povezani neraskidivom niti, govori još nekoliko nevjerojatnih činjenica. Viktor je na poslu “dobio“ komad metala u lijevu nosnicu i nakon što mu je rana na Rebru zašivena, ostao je ožiljak. 

No nije se dugo razlikovao, jer je idućeg dana Ivan u tučnjavi u Daruvaru dobio “šus“ po lijevoj nosnici, tako da je i njemu ostao ožiljak na istome mjestu, i opet su nakon nekoliko dana različitosti opet postali isti. 

Zajedno uživaju obilazeći Ivanovu okućnicu gdje hrane kokoši i rade sve poslove. 

- Ja režem drva na cirkularu, a Viktor mi dodaje, jer imam više iskustva. On je u nečem drugom vodeći - diplomatski objašnjava Ivan.
Braća su nam potvrdila da kad se jedan razboli, drugi isto osjeća bolove.

Tako je Viktor prije nekoliko godina brao trešnje i pao s ljestvi te slomio lopaticu. Iste bolove ispod ramena osjetio je istog trena i Ivan, ali je to kraće trajalo nego Viktorov oporavak.

Drugom prigodom je Viktor neko vrijeme proveo u sadrenom koritu, a Ivan je također “pao“ u krevet osjetivši nesnošljivu bol u kralježnici...

Sada, pod stare dane, kažu, dijele eto i šećernu bolest.

Ipak su na proslavi zajedničkog 80. rođendana zajedno prerezali slatku tortu, jer život uvijek treba slaviti. A Ivan, Viktor i njihovi najdraži nadaju se još mnogim zajedničkim godinama.