Bivši Severinin: 'Ne mogu se više boriti s tolikim lažima...'

O Milanu Popoviću, "kralju bakra" i bivšem partneru Severine Kojić, kola u javnosti mnogo priča u kojima je, kako to često biva, teško razlučiti što je istina, što poluistina, a što izmišljotina.

S gospodinom Popovićem Express je razgovarao o njegovom životu, politici i gospodarstvu te dugoj parnici sa Severinom.

Javnost u Hrvatskoj i Srbiji prati vašu pravnu bitku sa Severinom za sina. Što mislite, kakav je bio stav javnosti o presudi po kojoj ona sina ne smije viđati 200 dana na godinu ni s njim kontaktirati? Većina je tu bila na njezinoj strani, nisu bili jasni razlozi zbog kojih biste vi, kao otac, trebali dobiti više vremena sa sinom od nje?

Krenimo od interpretacije koju je javnosti ponudila majka našeg djeteta. Ta je interpretacija zlonamjerna. Namijenjena je napadu na sustav, na sutkinju, na radnice centra za socijalnu skrb.

Osobito je važno naglasiti da ni jedna odluka suda kojima se reguliraju susreti i druženja roditelja s kojima dijete ne živi ne isključuje mogućnost drukčijeg dogovora roditelja, neovisno o tome što je o tome rekao sud, izuzev onda kad je sud donio odluku o zabrani vidjanja zbog zaštite dobrobiti djeteta, što kod nas nije slučaj.

To praktički znači da vam je sud ostavio mogućnost dogovora?

I da je dogovor uvijek jači od bilo kakve sudske odluke.

Dakle, to je bila nekorektna interpretacija sudske odluke?

Tako je. Cilj te interpretacije je da se majka napravi žrtvom...

A da se javnost okrene protiv vas?

Da, tako je. Da se javnost okrene protiv mene i protiv sustava. Jer ako je sustav donio takvu odluku na temelju ekspertnih odluka, onda takve odluke nisu donesene zato što sud više voli Severinu nego Milana ili obrnuto nego zato što tako kaže struka. Tu je opsežna dokumentacija koju je nekoliko godina pripremala skupina stručnjaka.

Ja bih na bazi takve interpretacije mogao s jednakim pravom reći da je meni zabranjeno viđati sina više od 260 dana godišnje - sad ga viđam u starom režimu - iako imamo pravo na zajedničku roditeljsku skrb sa zajedničkom majkom našeg djeteta.

Kad kažete da to pravo imate po staroj presudi, na što mislite? Kako glasi?

Ona glasi da ga imam pravo viđati svaki drugi vikend i svaku drugu srijedu. To znači da ja, prema interpretaciji majke, dijete smijem viđati osam ili devet dana u mjesecu, što znači da oko 260 dana u godini ne smijem viđati svog sina.

Ta bi odluka suda bila svojevrsni presedan?

Ako sud presudi 'pola-pola', to možda ne bi bio baš presedan jer se takve odluke uobičajeno donose kad god sud ima posla s roditeljima koji su u dobrim odnosima i podjednako se brinu o dobrobiti djeteta. Jer doista je u najboljem interesu djeteta da dijete ravnopravno provodi vrijeme s oba roditelja, mislim da to ne treba posebno dokazivati.

U konfliktnim situacijama kakva je, nažalost, naša, još se primjenjuje stara praksa. Djetetu se dozvoljava da više vremena provodi s majkom, manje s ocem. Razlozi takve sudske prakse su historijsko-tradicijski. Majke su stoljećima unatrag sjedile doma i čuvale djecu dok su očevi radili i materijalno skrbili o obitelji. Bilo je logično da je u slučaju rastave takvo dijete trebalo ostajati s majkom a otac plaćati alimentaciju.

No u suvremeno doba, u vrijeme emancipacije žene, koja je danas u velikom broju slučajeva zauzeta poslom, profesijom ili karijerom, podjednako kao muškarac, i nema višak vremena koje bi mogla posvetiti djetetu, takva sudska praksa nije više opravdana, ako je već i možemo razumjeti.

Otac bi, dakle, trebao biti jednako tretiran?

Ako je otac voljan, nema razloga zašto on ne bi bio prvi koji ima prioritet u provođenju vremena sa svojim djetetom. Ako otac ima vremena, želje i volje provodititi vrijeme s djetetom, ne vidim zašto bi to itko dovodio u pitanje. Presude bi morale biti tako intonirane.

Ukoliko dođe do takve presude, to neće biti ništa novo jer se roditelji, koji se mogu dogovoriti, tako i dogovaraju, no u konfliktnim situacijama takva presuda bila bi dobar signal za sve sudionike sustava da počnu odlučivati u tom pravcu. Možda bi tad i očevi stekli više hrabrosti za zahtjeve da aktivnije sudjeluju u odgoju svoje djece, da viđaju dijete, ravnopravno, kao i do trenutka do kojeg je trajao brak.

Mnogi očevi, naime, već u startu odustaju od takvih zahtjeva jer im odvjetnici kažu da je određena razina prava koja mogu ostvariti u vezi djeteta nesavladiva i da je nerazumno tražiti i očekivati više od povremene šetnje po parku i kupnje sladoleda djetetu.

Spominjali ste "sindrom zlonamjerne majke u procesu razvoda". Što je to?

Da, to je nešto što se ponavlja u velikom broju slučajeva kod velikog broja ljudi. Jedan simptom, dio tog sindroma, jest inat ili dišpet, koje takve majke u pravilu koriste i koji je osnovni razlog i osnova konflikta. Majka se inati, majka se sveti. Taj inat, taj dišpet u stvarima koje se tiču obiteljskog zakona bi trebalo tretirati kao kazneno djelo.

To je teško dokazati?

Nije, ja sam bio kod nekoliko psihologa i psihijatara da ustanovim što se to događa, i svi su mi odmah, bez oklijevanja, rekli: 'To vam je inat', ili u ovom slučaju dišpet. Poanta nije na kažnjavanju nego na sprečavanju, prevenciji. Teško je, međutim, dokazati zloupotrebe sustava, otezanje itd. No ako vam tri psihologa kažu da je to inat, onda hajdemo to probati spriječiti - jer to nije u interesu djeteta.

Koliko sud uzima u obzir potrebe djeteta?

Morao bi ih uzimati. Ukoliko bi roditelji nakon rastave nastavili viđati dijete kao i do tada, to bi za nj bilo najbolje u mnogim slučajevima. Dobrobit djeteta trebala bi, morala bi oboma roditeljima i svim sudionicima u sustavu biti ideja vodilja.

Mislite li da ljudi imaju razumijevanja za vaša nastojanja oko ravnopravnog roditeljstva? Čini se da većina ipak smatra kako svi ti procesi najviše štete djetetu i da bi tu jedan od roditelja trebao popustiti.

Odlično pitanje. Vi ste isto, da tako kažem, nasjeli na medijsku propagandu suprotnog tima. Kao što sam rekao, prioritet je dobrobit djeteta. Sve što se radi, a rekao bih da to pokušava raditi i sustav, jest osiguranje dobrobiti djeteta. Uostalom, što znači popustiti? Ja se pokušavam s majkom dogovoriti oko najobičnijih, elementarnih stvari koje se tiču zdravlja i odgoja djeteta.

Molim, recimo, da mi se omogući da budem s djetetom kad je majka spriječena. Što onda u tom kontekstu znači popustiti? Trebam li se odreći od viđenja svog djeteta, kao što majka traži, da bih izašao u susret interesima djeteta? Kako je to u interesu djeteta ako svi stručnjaci kažu - prema istraživanjima, koja nisu vezana za naš predmet - da je čak i za bebe najbolje da otac bude prisutan u njihovu životu podjednako kao i majka?

Imate bezbroj studija i mišljenja stručnjaka koje pokazuju da je djetetu najbolje ako su oba roditelja prisutna u njegovu životu i odgoju ravnomjerno.

Jeste li čuli za slučaj malog Cesarea, njegova oca Talijana koji je ishodio ovrhu nad djetetom i majke Splićanke koja se skrivala s djetetom da joj ga ne uzmu. Što mislite o tome?

O tome znam samo iz medija. Činjenica je da je u tom slučaju majka dijete protuzakonito oduzela ocu, odvela ga od oca i da je tu prema savjetu stručnjaka jedino ispravno rješenje što prije ocu dati mogućnost da provodi puno, ili puno više vremena, s djetetom kako bi se veza oca i djeteta, koju je majka prekinula, ponovno uspostavila. Ako pak mislite na to treba li majku kazniti, ja sam u svakom slučaju protiv bilo kakvog kažnjavanja. Živimo u civiliziranom društvu u kojemu vlada zakon.

Ukoliko jedna majka izvede takvu stvar i ne bude kažnjena, onda će pravosuđe i sustav time poslati poruku ohrabrenja svim majkama koje žele učiniti to isto. Nedavno sam čuo za slučaj majke koja je u izvanbračnoj vezi dobila dijete. Ona ga je, kad je dijete imalo 4 godine, bez suglasnosti oca odvela u Švedsku. Treba li je kazniti? Što poduzeti? Pitanje je delikatno. Dijete mora biti i s majkom i s ocem  

Nije poanta kazniti majku, ali kako spriječiti druge majke da se ne povedu za tim primjerom? Ljudi danas masovno migriraju po svijetu, djeca mogu završiti bilo gdje. Mora, dakle, postojati neka pravosudna poruka koja će majkama poslati poruku da se moraju dogovarati s ocem. Možda je djetetu u nekim situacijama bolje s majkom, ali to mora biti stvar dogovora.

Očevi su, dakle, prema vašem mišljenju deprivilegirani ovakvom sudskom praksom, odnosno, nisu ravnopravni?

Tako je. Nisu ravnopravni. To je istina, i to se i iz sudske prakse kao i prakse centara za socijalnu skrb jasno vidi. Što je ovdje bitno? Bitna je dobrobit djeteta. Ponavljam se, ali je važno; za dijete je najbolje da odrasta uz oba roditelja, da viđa oba roditelja ravnomjerno. U tom je smislu potrebno dati više prava roditelju koji je dosad bio prikraćen, a to je otac. Potrebno je i ohrabriti očeve koji bi htjeli više vremena provoditi s djetetom, a obeshrabruje ih takva praksa, da ustraju u svojim zahtjevima. Uskoro ćemo pokrenuti i jedan portal.

Za ravnopravno roditeljstvo, koji bi trebao raditi u tom pravcu, popularizirati takve ideje. Ukoliko očevi koji to žele budu znali da imaju šanse na sudu, više njih će se ohrabriti za takav zahtjev. Govorim uglavnom o očevima jer su oni većina, iako ima i majki kojima je nepravedno oduzeto pravo da budu s djetetom. I jednim a i drugima treba osigurati da se brzo i jednostavno nastave viđati sa svojim djetetom.

Stručnjaci su prije devet mjeseci preporučili da je u najboljem interesu našeg djeteta da ravnopravno provodi vrijeme s oba roditelja. No mi se tu nismo maknuli dalje od početka. Dakle, ako uzmemo u obzir žalbene rokove i sve drugo, vama treba bar godinu dana dok dođete do provođenja mišljenja struke, što je po meni previše jer u međuvremenu dolazi do otuđenja djeteta od roditelja s kojim ne živi…

Cijeli intervju pročitajte u Expressu.