Bivši golman Hajduka priznao: Namjestili smo utakmicu, istina se mora saznati. Bili smo dužni

On je čovjek koji je bio jedan od glavnih aktera čuvene utakmice između Jugoslavije i Bugarske na Poljudu (3-2) u kvalifikacijama za Euro 1984., 30-ak sekundi prije pobjedničkog gola Ljubomira Radanovića i uzvika Mladena Delića "Ljudi moji, je li to moguće?!" obranio je čisti zicer Bugarima.

POGLEDAJTE VIDEO:

Crnogorac Zoran Simović (68), legendarni golman jugoslavenske reprezentacije, u emisiji Nebojše Petrovića "Mojih TOP 11" otkrio je da je u dresu Hajduka namjestio utakmicu protiv Napretka iz Kruševca u prvenstvu 1979/80. Napredak je vodio 2-0, a završilo je 2-2.

- Je li zaista bilo nešto dogovoreno? Jest, haha. Istina se uvijek mora saznati. Mi dotad nismo primili gol kući. Ja kažem: "Momci, ako moramo, moramo!" Ipak je Hajduk Hajduk. Kako kažu, tako mora biti - priznao je Simović i objasnio kako je došlo do dogovora:

- Sjećam se da je bilo 1-1 kad smo igrali prve godine. Šurjak krene sam na gol, stane i onaj mu uzme loptu. I onda postaneš dužnik. A tamo, kad odeš kod njih, onda te napune koliko hoćeš, razumiješ me? Ne pitaju te ništa, ma kakav dogovor, kakvi đavoli? To ti je to...

POGLEDAJTE VIDEO:

Hajduku poklonjeni bod ipak nije pomogao na kraju sezone, završio je peti, bod iza niškog Radničkog i Napretka koji su se plasirali u Kup Uefe. Prvak je bila Crvena zvezda, a doprvak Sarajevo.

Simović je branio za Hajduk od 1980. do 1984., stigao je baš iz kruševačkog Napretka, a s Poljuda ga je put odveo put Istanbula. Šest je godina branio za Galatasaray i postao legenda turskog velikana. Od nogometa se oprostio 1990., a jedini je golman, uz Stipu Pletikosu, koji je dobio Večernjakovu nagradu za nogometaša godine.

'Baka je mogao biti kao Maradona, a Vujović je bio pakao od napadača'

Simović je govorio još o nekim legendama s ovih prostora.

- Stojković i Savićević za mene su pojam nogometnog majstorstva. Nažalost, Deju sam imao samo za protivnika, a s Piksijem sam kratko igrao zajedno na Europskom prvenstvu 1984. Tu su još dva velemajstora koja zaslužuju mjesto među besmrtnima. Jedan je Baka Slišković. Ljudi moji, kakav je to igrač bio. Da je volio trenirati, bio bi Maradona! Drugi je Zlatko Vujović. Taj sada da se spremi, nema momčadi na svijetu u kojoj ne bi mogao igrati, pakao od napadača. Mi u Beogradu, on tu večer s bratom izlazi iz vojske. Sutra obojica u startnoj postavi, Zoran je čak i gol dao. Oni su pola sata prije cijele momčadi izlazili na zagrijavanje. Imali su onog karataša Cikatića koji je brinuo o njihovoj formi i radili su kao manijaci. Zlatko kad sjedne na stolicu, zadnja loža mu visi do poda - ispalio je Simović.