Bivšem snajperistu HV-a treći put sude za likvidaciju mladića

Savo Pejović (56), optužen za dvostruko ubojstvo, i po treći put će na optuženičku klupu pred splitskim sudom! Nije, naime, bilo dovoljno proteklih 14 godina kako bi se utvrdilo tko je kriv za likvidaciju dvojice mladića u Segetu Donjem: ovaj slučaj samo je jedan u nizu blamaža splitskog pravosuđa gdje su potrebne godine pa i desetljeća za pravomoćne odluke, gdje se događaju neobične situacije, a višekratno ponavljanje postupaka zbog trivijalnih pogrešaka za ozbiljne zločine nije ništa čudno...

Kako bi se “slučaj” Save Pejovića lakše razumio, jer pun je zapleta i preokreta, najbolje je krenuti od početka.

NEPRAVOMOĆNO Ponovljeno suđenje: Osudili ga za ubojstvo na 20 godina

U noći s 21. na 22. travnja 2005. godine na parkiralištu hotela Jadran u Segetu Donjem kod Trogira ubijeni su Nediljko Kozlica (23), zaštitar koji je čuvao objekt, i njegov prijatelj Nenad Rakijar (19), koji bi mu dolazio praviti društvo te prekratiti vrijeme. Kozlica je izrešetan s osam metaka, njegov prijatelj likvidiran je s tri metka, dok je na mjestu zločina pronađeno ukupno 14 čahura.

Oružje iz kojeg je pucano te noći nikad nije pronađeno, no utvrđeno je kako su mladići likvidirani (tijelo mladog zaštitara je pronađeno na samo ulazu u “kućicu” gdje je dežurao, a 19-godišnjak je pao pogođen hicima koji metar unutar tog kontejnera) iz najmanj dva različita oružja.

Glavno oružje ubojice je bio “škorpion” kalibra 7,65 mm, dok je drugi pištolj bio “tetejac”, 7,62 mm te je pretpostavka tužiteljstva tijekom postupka bila kako se “škorpionu” zaglavio metak u cijevi tijekom pucnjave pa je onda zapucao iz drugog oružja... Preko šest mjeseci je trajala istraga bez rezultata, jednostavno nije bilo osumnjičenih – te noći je puhala jaka bura pa nije bilo prolaznika, potencijalnih svjedoka. I onda, koncem godine, preokret: uhićen je Savo Pejović, bivši kapetan JNA, Crnogorac koji je kao snajperist sudjelovao u Domovinskom ratu!

No, pokazalo se tijekom suđenja, dokazi koje je protiv njega prikupila policija te tužiteljstvo bili su prilično “mršavi”. Nekoliko je bilo posrednih dokaza svjedoka. Jedan od njih je optuženikov poznanik iz Domovinskog rata kojem je Pejović svojedobno kazao da će mu u Gračacu “riješiti probleme s tim Srbima kao što je riješio Rakijara i Kozlicu”, dok je na pitanje što se to dogodilo na parkingu hotela Jadran rekao: “tko ih je.., dobili su što su zaslužili”.

Od konkretnih forenzičkih dokaza pojavilo se jedno streljivo. Pretragom stana Save Pejovića u Segetu Donjem (zapravo je živio kod bivšeg punca, s kojim je ostao u korektnim odnosima nakon problema u braku) pronađen je kovčeg na ormaru pun raznog streljiva, a u njoj jedan metak koji je imao karakteristične mehaničke tragove. Preciznije, utvrđeno je vještačenjem, taj metak je na sebi imao tragove cijevi identične onima na čahurama pronađenim na mjestu dvostrukog ubojstva. Taj metak se dakle nalazio u cijevi “škorpiona” s kojim je počinjen zločin!

Teza tužiteljstva je bila kako je Pejović taj metak vratio iz “škorpiona” u sanduk sa streljivom. Pejović se pak branio da je neko vrijeme nakon dvostrukog ubojstva nabavljao streljivo te je vjerojatno taj metak kupio s ostalima od prodavača... Čak i pronalazak tog metka bio je “sumnjiv” obrani.

Branitelj Dragan Mijoč drži da je pretraga stana provedena nelegalno – da svjedoci, civili, nisu bili u istoj prostoriji u kojoj se nalazio sanduk sa streljivom u trenutku kada su policijski istražitelji pronašli streljivo. Ukratko, da je metak podmetnut. No, Vrhovni sud je tijekom postupka tri puta odlučivao o legalnosti pretrage te je na koncu odlučeno kako je sve obavljeno po zakonu.

U prilog Pejoviću nije išla niti njegova obrana koju su u nekim dijelovima pobili svjedoci. Tvrdio je kako nakon nekoliko incidenata, godinama prije strašnog zločina na parkingu, više nije posjedovao pištolje (pored kuće u Deanovcu, gdje je imao vikendicu, iskopan je zahrđali pištolj CZ s kojim je Savo jednom pucao prema ženi, no utvrdilo se kako to nije oružje iz Segeta Donjeg), ali njegovi poznanici potvrdili su kako je negdje nakon 2000. godine nabavio upravo “škorpion” i “tetejac”.

Konačno je i pitanje motiva ostalo pomalo nerazjašnjeno. Ponovno su stavovi zamjenice Županijskog državnog odvjetnika Rene Laure, uvjerene u argumente tužiteljstva, i obrane Save Pejovića bili u suprotnosti. Kozlica je, kao zaštitar, branio Pejoviću da pored hotela Jadran šeta psa, zbog čega su se sukobili, Pejović se pak brani da mladog zaštitara uopće nije poznavao...

Dok su trajale sve te pravne dubioze, optuženi je boravio u istražnom zatvoru. Pokazalo se, gotovo deset mjeseci više od zakonski predviđenog maksimuma! Jer su nekako, inercijom, svi uključeni na splitskom sudu (pa i na Vrhovnom sudu gdje je predmet u tom periodu jednom završio) smatrali da je riječ o kaznenom djelu teškog ubojstva, za što su predviđeni zakonski rokovi dulji, ali u ovom slučaju je ipak riječ o (dvostrukom) ubojstvu. Zbog toga je Pejović, nakon puštanja iz istražnog zatvora, obje presude dočekao na slobodi. A oba puta je osuđen na 20 godina zatvora.

Gotovo nevjerojatno za ovako važan, težak predmet, obje presude su “pale” na Vrhovnom sudu iz proceduralnih razloga. Prvi put je nakon presude splitskog Županijskog suda u veljači 2013. godine višem sudu bilo potrebno tek nešto više od pola godine za ukidanje odluke. Tada je slučaj vraćen jer sin i kćer Save Pejovića nisu pozvani kao svjedoci, nego su pročitani njihovi iskazi iz istrage, gdje su kazali kako ne žele svjedočiti. Na to imaju pravo kao “privilegirani” svjedoci, no obaveza suda ih je svejedno bila pozvati ih na ročište i dati im priliku da se ponovno izjasne.

Druga presuda koju je 2015. godine donio sudac Slavko Lozina sada je ukinuta također zbog procedure. U presudi se naime pozivaju na svjedočanstvo (upravo onog poznanika kojem je Pejović govorio o “rješavanju problema sa Srbima” te da su mladići “dobili što su zaslužili”) dano tijekom prvog suđenja, iako taj svjedok nije ispitan u drugom postupku?! Tako najviša sudska instanca ponovno nije ulazila u meritum stvari, odnosno u procjenu snage dokaza, pa će trećem sudskom vijeću biti jednako komplicirano donijeti presudu koja će proći test Vrhovnog suda.