Bio sam upucan, klinički mrtav, pomoć mi je nudio i Holyfield...

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana.

- Poslije Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. Don King mi je nudio da ostanem u Americi. Ponudio je da sam napišem iznos koji želim, ali tada smo svi bili veliki patrioti i lagano sam to odbio. Priznajem, danas ne bih tako napravio, prihvatio bih ponudu objeručke i zaradio milijune.

Priča tako Anton Josipović (56), senzacionalni boksački olimpijski pobjednik u poluteškoj kategoriji. I objašnjava:

- Znao sam tko je on, ali čovjek dolazi bahato, s nekim lancima, milijunima, govori mi 'Mali, ti ćeš ostati s nama!' Znao sam da mu treba bijelac šampion i vidio je svoj trenutak. Nudio mi da ostanem godinu dana, dobijem milijun dolara, on bi organizirao revanš s Holyfieldom... A ja si mislim 'Što mi znači milijun dolara, nismo mi ni znali što je toliki novac. Pa ljepše mi je doma, u Banjaluci, ljeto s društvom, odmor, more, Vrbas... A tek nakon rata mi smo počeli shvaćati što je novac.

U bivšoj je državi bio nemjerljivo manja 'faca' od Mate Parlova, ali Igre u Los Angelesu gurnule su ga među besmrtne hrvatske sportaše. Medalja koja je šokirala otprilike poput plivačkog srebra Duje Draganje 2004. Pa čovjek je ispod sebe na postolju ostavio Evandera Holyfielda! No, ne i pobijedio...

- Dobio sam Nijemca u prvom kolu, pa Rumunja u drugom i kaže meni izbornik Mate Parlov "Mali, ideš ti meni na zlato!“ U finalu sam se trebao sastati s Holyfieldom, ali on je bio suspendiran u polufinalu zbog udaranja protivnika poslije sučeva znaka za prekid. Često me pitaju što bi bilo da je došlo do meča. Ja znam da bih izašao u ring i boksao, jer nikoga se nisam plašio. A i njega su to znali pitati, i uvijek je odgovarao da bi me pokušao dobiti nokautom jer je znao da sam spreman, tehnički potkovan i da bih na bodove imao više šanse - ispričao je Josipović za Blic.

U tom polufinalu kasnijeg profesionalnog teškaškog svjetskog prvaka diskvalificirao je jugoslavenski sudac Grigorije Jovičić, jer je Amerikanac nepropisno udario Novozelanđanina Kevina Barryja. Jovičića su tada čuvali komandosi u olimpijskom selu, a Josipović se proslavio na dodjeli medalja: pozvao je Holyfielda da mu se pridruži na pobjedničkom postolju. Zaradio je ovacije na licu mjesta, te poštovanje i divljenje za sva vremena.

- Uoči dodjele medalja pomislio sam "Ajde da idemo do kraja". Uzeo sam Holyfielda za ruku i povukao ga na pobjedničko postolje. Amerikanci su zapljeskali. Umjesto da nas nokautiraju, nokautirali smo mi njih, rekao je tada Josipović.

No, više od tri desetljeća kasnije, za Mondo je otkrio:

- To su mi savjetovali ljudi iz naše delegacije, nekadašnji šef kabineta predsjednika Tita, koji je bio s nama i vodio računa o tome kako se sportaši iz naše zemlje ponašaju u kapitalističkom SAD-u. Nije mi nimalo žao što nije došlo do borbe s Holyfieldom, njega bi bilo teško pobijediti, mogao ga je dobiti samo netko besprijekorno spreman, tko se ne boji i tko je tjelesno izuzetno pripremljen. Ja sam tada sve to bio, ali bih svejedno dobio batine. Čak i da sam ga pobijedio, ne bih mogao proći bez batina. Evander je već tada bio istinska zvijezda boksa.

- Sjećam se kako je na konferenciji za medije uoči finala govorio o meni: "Ante Josipović iz Jugoslavije je dobar tehničar i borac, sigurno je najbolji boksač kojeg sam vidio na Igrama. Ako ga ne uspijem nokautirati u tri runde, ima realne šanse da me dobije na bodove'. Kad me baš toliko nahvalio, onda je i on meni postao drag, haha!

Pričalo se da je sudac Jovičić po "direktivi", možda čak i samog vrha države, diskvalificirao Holyfielda.

- To je glupost. Jovičić je bio pošten i častan čovjek i uvijek je sudio po pravilima. Nakon moje borbe u polufinalu sjedili smo zajedno i Grigorije mi je rekao da su američki boksači skloni udaranju poslije prekida, jer su htjeli dekoncentrirati protivnika. Posebno tamnoputi borci bi poslije svakog prekida borbe još jednom udarili protivnika. I sad zamislite koliko ste oslabljeni poslije 20-ak takvih udaraca. Tom razgovoru su prisustovali i Ivica Osim, Mehmed Baždarević, Dražen Petrović i Krešimir Ćosić.

U kutu ga je vodio Mate Parlov, kojemu pripisuje velike zasluge.

- Kad si mlad i u finalu si Olimpijskih igara, onda se pogubiš. Međutim, imali smo sjajan stožer na čelu sa velikim Matom Parlovom, koji je o svemu vodio računa.

Tih je godina državni vrh posebno pazio da se ne naudi imidžu Jugoslavije, pa su i sportaši na OI bili kontrolirani. Josipović je dvaput bio pozvan na informativni razgovor...

-  Prilikom proglašenja pobjednika, nesvjesno sam okrenuo jugoslavensku zastavu naopako, pa je bila kao hrvatska, crveno - bijelo - plavo. Iskreno nisam to ni znao, dok mi nisu prišli neki hrvatski emigranti i počeli mi ljubiti ruke uz riječi: 'Sad možemo umrijeti jer smo vidjeli hrvatsku zastavu na američkoj televiziji".

Drugi je put 'dobio po prstima' nakon povratka u Zagreb.

- Pitao me novinar francuskog L'Equipa odakle sam i prenio da sam rekao da sam iz grada Motike, koje je bilo ustaško mjesto za vrijeme Drugog svjetskog rata, pored sela Banjaluke. I tada je uslijedio telefonski poziv da pazim što pričam, iako je novinar bio izgubljen u prijevodu.

Josipović je rođen u Banjaluci, u hrvatskoj obitelji. Zbog čega je zapravo cijeli život imao problema. Često je iz škole dolazio kući pretučen i izvrijeđan od strane srpskih mladića. Zato je počeo trenirati boks. Pješačio je svaki dan sedam kilometara na trening i sedam natrag. Otac mu je već bio pokojni, preminuo je nakon teške bolesti, a uporni Anton imao je samo jednu trenirku i jedan par tenisica.

- Marijan Beneš je bio velika zvijezda, svi smo trčali da ga vidimo i možda je on, uz ostale velikane Slavije, najzaslužniji što sam izabrao boks. Prva sam tri meča izgubio, ali uvijek sam pokušavao izvući pouke iz toga, a ne odustati. Druga su vremena bila, po tri godine se čekalo da se dođe do predsjednika kluba. Znao se red, postojalo je poštovanje. Danas se više ništa i nikoga ne poštuje.

Također, danas je neusporedivo lakše ući u reprezentaciju.

- Promijenio sam sve kategorije od -50 do -81 kilograma. U mojoj srednjoj i poluteškoj je bila najjača konkurencija. Škaro, Jeftić, Redžepi, Perunović, Tadija i Slobodan Kačar... svi oni su osvajali europske, svjetske ili olimpijske medalje. Teže je bilo izboriti mjesto u reprezentaciji nego pobijediti na Olimpijskim igrama!, tvrdi Josipović.

Profesionalnu karijeru počeo je 1990. godine i pobijedio u prvih osam borbi. Onda je sve prekinuo rat, da bi 1994. godine boksao protiv Asmira Vojnovića za titulu hrvatskog prvaka i izgubio na bodove. I u revanšu je izgubio na bodove i tada je završio karijeru. Jedna je sportska želja ostala neostvarena:

- Htio sam napasti svjetsku titulu 1991. ili 1992. godine. Uspio bih, sigurno, jurišao bih sve dok ne bih osvojio pojas. Ali onda su došla zla vremena, rat, moj talijanski menadžer je bankrotirao...

Cijeli se život izjašnjava(o) kao Jugoslaven, jedino se 1990. godine, kad se predosjećao rat, izjasnio kao - Japanac! Majka Albina mu je rekla: "Bit će rata. Srbi su počeli prenositi i iskopavati kosti, Hrvati su sve veći Hrvati, a muslimani ne izlaze iz džamije. Ne sluti na dobro. Tako je bilo i 1941. godine."

Na proslavi Nove godine 1991. na Jahorini u vikendici Frane Lasića shvatio je, kaže, će se dogoditi nešto loše.

- To mi je tada potvrdio i Rade Šerbedžija.

Anton je napustio Banjaluku, dva brata napravila su isto godinu dana kasnije. Selio se iz države u državu, trošeći ono što je zaradio od boksa i čekajući da se vrati kući, u Banja Luku.

Putovao je po Europi, živio u Švicarskoj, u Zagrebu, a nudili su mu i da postane predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza.

"Nudili su mi za vrijeme Franje Tuđmana da budem predsjednik, ali nisam mogao, smatrao sam da ne pripadam tu. Pa su išli s ponudom da idem u Mostar, biti predsjednik saveza Herceg-Bosne, ali ni to ne mogu. To je lokalpatriotizam...", rekao je za Mondo.

Povratak u svoju Banjaluku dočekao je 1997. godine. I tada je zbog svoje nacionalnosti skoro ubijen!

Došao je na Memorijalni turnir bivšem kolegi Radovanu Bisiću. I kad se htio samo družiti s prijateljima, u kafiću "Mustang" prišao mu je napadač i, ničim izazvan, ispalio dva hica u njega, uz riječi "Majku ti ustašku, šta ćeš ti ovdje?!" Jedan metak mu je uništio mišiće i prelomio kost desne ruke, zbog drugog su mu morali odstraniti slezenu.

- Jedna je usijana glava bila spremna da me ubije, željela je postati slavna jer je ubila šampiona, ali su stotine drugih došle da mi daju krv, da ponude pomoć. Toga jutra više nije bilo moje krvne grupe i stotinu ljudi došlo je dati krv za mene! Uvijek kada pomislim na to, prođe me jeza jer sam bio klinički mrtav, a ljudi iz Banjaluke su me vratili u život. Liječnici su bili sjajni, u onoj nemaštini izvukli su me iz kome i spasli mi život. Zato, bez obzira na sve, volim Banjaluku i u njoj sam ostao živjeti, prepričao je Josipović, pa dodao:

- Vijest o mom ranjavanju prenijeli su i BBC, CNN..., pa je to čuo i Holyfield. Preko američkih diplomata u Sarajevu je ponudio pomoć i plaćanje svih bolničkih troškova. Tad je bio apsolutni prvak svijeta i ljubimac Amerike. Zahvalio sam mu na pomoći, ali nije mi ništa trebalo. Tada su me dobro pazili ovdje u Banjaluci, a čak mi je američki diplomat Jacques Klein donosio antibiotike iz Amerike.

Josipović je otišao na liječenje u Hrvatsku, pa u Sloveniju, zbog oporavka je morao prodati stan od 140 kvadrata u Banjaluci za 70.000 maraka, kada se oporavio, otišao je u Švicarsku. Ali ubrzo je uzeo dva kofera i vratio se u svoju Banjaluku. Prve noći ukraden mu je automobil, ali njegov stari prijatelj dao mu je honorarni posao sportskog komentatora i plaću od 400- 500 maraka, nakon godinu dana dobio je i mirovinu...

- Radio sam u Slaviji kao direktor, a bio sam i nakratko izbornik reprezentacije BiH. Na žalost, politika se miješala u sport, a ja to ne mogu podnijeti. Kod mene su pozivani samo najbolji, bez obzira kako se tko zove, a bilo je sve diktirano po nacionalnom ključu. Lijepo je sjećati se meča s Damirom Škarom, kojeg sam rušio, pa kako mi ljudi govore da ni Bijelo dugme nije moglo napuniti dvoranu kao ja, i 8000 ljudi bi došlo...

Okušao se i u politici, bio kandidat za hrvatskog zastupnika u Republici Srpskoj.

- Ma to je bilo osta neozbiljno, ali kroz to sam vidio kakvi su ljudi, kakva ljubomora, pakost, zavist... Mi u sportu nismo na to navikli.

Više od 20 godina čovjek koji ga je upucao nije odgovarao za taj napad, a Jospović danas živi u Banjaluci od mirovine.

- Život bi bio manje-više OK, samo da ne kasne s uplatama penzije...