Bio sam plivač, boksač, a onda su me stavili na gol u vaterpolu

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana.

Hrvatska je imala puno, doista puno sjajnih vaterpolskih golmana. Jedan od njih je bez ikakve sumnje i Siniša Školneković. Stasiti Splićanin desetak je godina bio jedan od najboljih golmana u Europi. A na vaterpolskom golu završio je sasvim slučajno.

- Bio sam boksač, bavio sam se i još nekim borilačkim sportovima, a onda sam počeo trenirati plivanje. Nismo se mogli kupati na bazenu na Zenti. Kupali smo se u moru, a svima je bio san da plivamo u bazenu. Tadašnji čuvar bazena nije nam dao da plivamo u bazenu i ja sam zbog toga počeo trenirati plivanje. Bilo je ključno plivati u bazenu i to je bio jedini način da budem tamo - prisjetio se svojih početaka sjajni splitski golman.

Školneković je rođen 1968. godine, a u bazen je ušao početkom 80-tih godina prošlog stoljeća. Pokazat će se da je to bio pun pogodak. Plivanje je samo bilo odskočna daska prema vaterpolu.

- Trenirao sam plivanje, a onda mi se nakon nekog vremena jako svidio vaterpolo. Počeo sam trenirati u POŠK-u s 13 godina. Malo je poznato da sam na svojem početku bio igrač, nisam bio na golu. No, nisam baš bio dobar plivač. Bio sam spor i treneri su odlučili da je bolje da se okušam na golu. Stavili su me na gol, a ostalo je povijest. Bila je to sjajna odluka, jednostavno su dobro procijenili.  - kaže Siniša, koji je prvih desetak godina proveo u matičnom klubu POŠK.

- Na Zenti sam bio do 1992. godine, a onda je došao poziv Mladosti. Bili su Zagrepčani jedan od najboljih klubova u Europi u tom trenutku i nisam mogao odbiti njihov poziv. U Zagrebu sam proveo četiri prekrasne godine. Bilo je to vrijeme kad je Mladost bila strah i trepet u Europi. Igrao sam s mladostašima dva finala Kupa prvaka. U prvome smo izgubili od Jadrana, ali smo u drugom osvojili europski naslov. Bila je to kruna moje klupske karijere - prisjetio se Školneković.

U Mladosti je bio do 1996. godine, a baš je te godine s Hrvatskom došao do srebra na Olimpijskim igrama u Atlanti.

- Prošle su 23 godine od tog velikog uspjeha, ali moram biti iskren i priznati kako mi je sad jako žao što nismo osvojili zlatnu medalju - rekao je Školneković i nastavio:

- Da smo imali samo dan odmora između polufinala i finala, vjerujem da bismo pobijedili Španjolce i uzeli zlato. Bio je to povijesni uspjeh hrvatskog sporta. Nikad se neće zaboraviti pobjeda protiv Jugoslavije u četvrtfinalu. Bila je to posebna utakmica nakon kraja rata. Prvi susret naš i Srba, imali smo strašan motiv, a na tribinama je valjda bilo 10.000 ljudi u kockicama. Nismo mogli zakazati. Pobijedili smo njih, zatim i moćnu Italiju. Bili smo mirni jer smo osigurali olimpijsku medalju, ali kako godine prolaze žal za zlatom sve je veći. Bili smo zreli za olimpijski naslov.

Nakon završetka Olimpijskih igara, Školneković se vratio u Split. Nekoliko je godina bio na golu Jadrana, kasnije opet i POŠK-a, a jedini strani klub bio mu je Palermo. Od 2000. do 2002. godine bio je na Siciliji. Na kraju je još godinu dana branio u Splitu, ali vremena u Italiji rado se sjeti.

- S Hrvatskom sam osvojio srebro na Europskom prvenstvu 1999. godine u Firenci, tada nas je u finalu uništio Biroš. On je sa šest golova Mađare odveo do zlata. Talijani su me puno puta zvali i onda sam 2000. godine prihvatio njihov poziv. Otišao sam u Palermo, koji nije bio klub za sami vrh. Borili smo se za ostanak, ali bilo mi je jako dobro - kaže Školneković i dodaje:

- Tamo sam živio s obitelji. Imam kćer Vannu, koja sad ima 23 godine. Svi pričaju o mafiji na Siciliji, ali iskreno nisam se baš susreo s njima. Mafija je u to vrijeme bila toliko moćna i jaka, da ih nije toliko bilo po ulicama. Radili su druge stvari. Palerma se rado sjetim. Tamo sam živio dvije godine, četiri godine u Zagrebu. Vezan sam za Split, ali me u tim godinama nije toliko hvatala nostalgija. Mogao sam živjeti bilo gdje, bio je bitan samo vaterpolo.

Kad je igrao za Palermo, suigrač mu je bio legendarni Dejan Savičević, zvani "kupus". On je bio legendarni sidrun Jadrana s početka 90-tih godina. Tada je splitski klub dvaput osvojio naslov europskog prvaka. Školneković je bio u POŠK-u, zatim u Mladosti. Sudbina je htjela da u zlatnim godinama Jadrana ne bude na golu te momčadi. Gol je branio veliki Renco Posinković. Pored njega se nije moglo braniti u Jadranu. Siniša je bio u POŠK-u, a Mladost je iskoristila priliku da ga dovede.

Naravno da je Siniša i nakon kraja karijere ostao uz vaterpolo. Postao je trener u POŠK-u.

- U svojem sam POŠK-u u posljednjih 15-ak godina radio baš sve. Od glavnog trenera, pomoćnog trenera, trenera golmana. Evo, sad sam trener svih golmana u klub, pomoćni trener u prvoj momčadi, trener juniora i trener još nekih mlađih uzrasta. Vaterpolo je moj život i, naravno, da sam ostao uz njega. Tu je moj dom, u bazenu i uz bazen - kaže Školneković.

Kad je on bio na svojem golmanskom vrhuncu, kad je Hrvatska osvajala srebro u Atlanti 1996. godine, pucali su se četverci, a ne peterci kao danas. Dočekao je Školneković kao golman i peterce, ali s njima je puno lakše.

- Vjerujte mi, puno znači taj metar. Ipak je puno lakše braniti peterac, nego četverac. Nekim je igračima to jednostavno bilo nemoguće obraniti. Kad se samo sjetim kako su moji suigrači pucali četverce na Olimpijskim igrama u Atlanti. Nitko im nije mogao ništa - kaže legendarni Školneković.

U njegovo je vrijeme jedan od najboljih golmana na svijetu bio Jesus Miguel Rollan. Španjolac, koji je kasnio život završio samoubojstvom. On je bio golmanska elita, a tu je blizu samog vrha bio i Školneković.

Sjajna generacija Mladosti 90-tih godina i sjajna generacija "barakuda" trebale su klasu na golu, a Siniša Školneković je to bez ikakve sumnje bio.

- Žao mi je samo što nisam osvojio još koju medalju s Hrvatskom. Konkurencija je bila strašna. Talijani, Španjolci i Rusi bili su odlični tih godina. Mađarska i Srbija. Vrhunac je bio u Atlanti, šteta što nismo igrali na Olimpijskim igrama 1992. godine. Vjerujem da bismo i tamo osvojili olimpijsku medalju - rekao je Školneković.

I nakon Školnekovića je Hrvatska imala golmanske klase. Sjajni Frano Vićan, Josip Pavić, a sad Marko Bijač. Hrvatski vaterpolski golmani. To su sportaši koji su uvijek bili klasa za sebe. Siniša je bio klasa, a nasljednici su jednako dobri i kvalitetni.