Bio je krznar i sin postolara, ali noćna mora za Hitlera i naciste

Maršal Žukov, najodlikovaniji sovjetski vojnik, četverostruki Heroj Sovjetskog Saveza (jedini ima tu titulu) zaustavio je Hitlera pred Moskvom, nakon toga pred Lenjingradom, pa ponovno pred Moskvom.

Sudjelovao je u obrani Staljingrada, bitki kod Kurska i oslobađanju Europe od nacista. On je bio čarobnjak iza sovjetskih pobjeda.

Žukov je bio vojskovođa koji je prošao sve stepenice vojne službe od običnog vojnika do maršala i koji je dobio sve vojne bitke koje je vodio. A nije imao nikakvo klasično vojno obrazovanje već je pozavršavao razne vojne tečajeve. Naime, on je po struci bio krznar.

Spas od sigurne smrti

Rođen je na današnji dan 1894. u selu kraj Moskve od oca postolara Konstantina i majke seljanke Justijane. Završio je crkvenu školu i bio izvrstan učenik. Kao nagradu roditelji su ga tada darovali novom košuljom i parom čizama. No kako se u obitelji živjelo skromno nastavak školovanja za mladog nadarenog Georgija za njegove roditelje bio je luksuz. Poslali su na zanat imućnom ujaku u Moskvu koji je bio krznar. Tako da je najpoznatiji ruski maršal svih vremena bio izučeni krznar. Od samog djetinjstva naučen je bio na težak i uporan rad.

S oružjem se susreo tek s 20 godina kad je za vrijeme Prvog svjetskog rata mobiliziran u konjici. Pokazao je iznimnu hrabrost, a od posljedica ranjavanja trajno mu je bio oštećen sluh. U to je doba Žukov bio najviše odlikovani dočasnik carske vojske. Imao je čak dva Križa svetog Georgija.

Pristaša boljševizma odmah je u borbi za vlast prešao na stranu radničke klase pa se u veljači 1917.obratio svojim vojnicima objašnjavajući im da radnička klasa više ne priznaje cara i da ruski narod želi jedino mir, zemlju i slobodu.

Sudjelovao je nadalje u žestokim borbama, prebolio tifus, nikad se unatoč čestim ozljedama i bolestima nije predavao,  a 1919. je teško ranjen u borbi prsa u prsa s bjelogardejcima (pristaše carskog sistema). Krhotine ručne granate zarile su mu se u lijevi bok i bedro.

Predvodio je svoje ljude u gušenju pobune kulaka i likvidiranju gerilskih bandi. Tada je u borbi prsa u prsa Žukovu ubijen konj i on se našao prikliješten pod konjskim lešom. Neki neprijateljski vojnik upravo se spremao likvidirati bespomoćnog Žukova, ali ga je ubio Žukovljev suborac i pomogao mu da se izvuče ispod trupla. Istoga dana ubijen je i drugi konj kojeg je jahao Žukov, a onaj isti vojnik opet je Žukova spasio sigurne smrti.

U novoj sovjetskoj državi odlučio je ostati u vojsci, a opisivan je kao odlučni časnik snažne volje koji ima obilje inicijative, te se neprestano se usavršava u vojnim vještinama. Napreduje u karijeri i ništa ne može zaustaviti njegovu silnu ambiciju i želju za uspjehom. Uspio je čak preživjeti i Staljinove čistke 30-ih godina.

Sumnjao u pobjedu

Rusija je tek prije šest godina po prvi put objavila dosad neobjavljen intervju sa Žukovom koji je bio zabranjen u vrijeme Sovjetskog Saveza. U njemu je kazao kako je u jednom trenutku posumnjao u pobjedu nad nacističkom Njemačkom. Tada je rekao da sovjetski generali nisu bili sasvim sigurni da će Crvena armija uspjeti spriječiti Wehrmacht da prijeđe crtu obrane u Možajsku (110 km zapadno od Moskve) i da uđe u prijestolnicu.

Ispričao je kako ga je Staljin u listopadu 1941. pozvao u Moskvu i priznao mu da je zabrinut. 

- Staljin je imao gripu, pokazao mi je kartu bojišnice i rekao: "Pogledajte situaciju na zapadnoj bojišnici. Ne uspijevam dobiti nikakve informacije o onome što se ondje događa u ovom trenutku. Gdje su naše snage?" -  upitao je Staljin.

Žukov je zatim osobno otišao na bojišnicu

- Bila je to iznimno opasna situacija. Naše snage na crti obrane u Možajsku ne bi mogle zaustaviti neprijatelja da je krenuo prema Moskvi. Zapravo, svi prilazi Moskvi su bili otvoreni - ispričao je Žukov u intervjuu objavljenom nekoliko dana uoči vojne smotre u Moskvi u povodu 65. obljetnice pobjede saveznika nad nacistima.

- Telefonirao sam Staljinu i rekao mu da je najhitnija stvar stvaranje možajske linije obrane kao i drugih dijelova Zapadnog fronta, jer na tim mjestima zapravo nije ni bilo sovjetskih trupa i Staljin ga je uskoro telefonski imenovao glavnim za Zapadni front.

- Svaki vojnik, oficir i general koji je sudjelovao u borbama nikada neće zaboraviti taj težak rat, ali ja se više od svega sjećam bitke za Moskvu. Savršeno dobro smo znali što ta obrana znači i sjećam se i najmanjeg detalja, čak i danas. Moskva je bila najteže iskušenje - kazao je u intervjuu Žukov. Priznao je da je teška ruska zima ipak imala najveći utjecaj na poraz nacista, ali je istaknuo da su "precijenili svoje mogućnosti i podcijenili snagu sovjetskih trupa".

Poslao tenkove u Mađarsku 1956.

Ratni vođa i heroj posebno popularan u vojsci, Žukov je predstavljao najozbiljniju potencijalnu prijetnju Staljinovoj diktaturi. Pa ga tako 1947. Staljin poslao što dalje od centra moći.  Premjestio ga je u Vojni okrug Odese na relativno nevažan položaj, a poslije na još nevažnije mjesto zapovjednika Uralskog vojnog okruga.

No, poslije Staljinove smrti, Žukov je opet u milosti te postaje zamjenik ministra obrane, a zatim i ministar obrane. Upravo je on odgovoran za sovjetsku invaziju na Mađarsku 1956. jer je od tadašnjeg lidera SSSR-a to zahtijevao, a ovaj ga je poslušao. Unatoč tome opet ga smjenjuju, ali nakon par godina ga žele natrag. On ovaj put to odbija.

Stari ratnik djelomično paraliziran, mirno je do kraja života živio u svojoj ladanjskoj kući nedaleko od Moskve. Njegova druga supruga bila je mlađa od njega oko 25 godina, po zanimanju liječnica s ljubavlju se brinula o svom mužu, a vrlo bliske s ocem su bile najmlađa kći Maša kao i njegove dvije kćeri iz prvog braka Ela i Era. Maršal Žukov je umro u 78. godini kao jedna od najpopularnijih osoba u Sovjetskom Savezu.

Georgij Konstantinovič Žukov sahranjen je sa svim vojnim počastima na Crvenom trgu ispod zidina Kremlja. Po njemu je nazvan i jedan asteroid. Godine 1995., na 100. godišnjicu rođenja, Ruska Federacija je usvojila red Žukova i orden Žukova.

Žukov je i u Jugoslaviji dobio njeno najviše odlikovanje - Orden slobode. To je odlikovanje bilo višeg ranga čak i od jugoslavenskog narodnog heroja, a dobilo ga je samo sedam ljudi. Dobio je čak i odlikovanje velikog križa francuske Legije časti.