Bila je u paklu rata i prisjeća se kretanja u Oluju: 'Nikad mi nitko neće moći uzeti taj ponos'

Oluja mi znači sve, domovina, spas, sloboda. I sve bih ponovila ovaj čas da me pozovu, iskreno nam govori Irena Komadina (53) iz Paga, Jedina je žena s tog otoka koja je sudjelovala u Domovinskom ratu kojem se priključila sa samo 22 godine. Bila je medicinska sestra, majka dvogodišnje djevojčice, neustrašiva žena koja je osjećala silnu želju sudjelovati u obrani svoje voljene domovine. U sanitetsku desetinu oklopne bojne 9. gardijske brigade pristupila je 25. veljače 1993. godine. Zaposlila se u ambulanti u Gospiću i trebalo joj je vremena da se navikne na mnoštvo snijega. Komunikativna, profesionalna i neustrašiva odlično se uklopila u svoju ekipu i sa njima dočekala odlazak u Oluju.

U Oluju smo kretali 4.8. u pet sati. Naša postrojba bila je raspoređena u tri pravca i bilo nas je tridesetak u koloni. Zabrujali su svi tenkovi, a mi smo stajali i gledali kroz kupole. Kako smo prolazili ispred našeg zapovjednika, on je u stavu pozor pozdravljao svakog od nas i ispraćao nas u akciju. Nikada mi nitko neće moći uzeti taj osjećaj ponosa i nitko mi nikada neće moći platiti taj osjećaj – započinje Irena svoju priču. Uzbuđeni, prepuni adrenalina zaklopili su kupole i nastavili prema Gostovači.

Negdje oko 7.15 sati u daljini smo vidjeli vatru i dim. Mislili smo da je netko od naših pogodio neprijatelja kod Ljubova, a tek kasnije smo saznali da je naš suborac vozilom naletio na minu i pogiuo. Imao je samo 20 godina.

Dolaskom na Gostovaču dočekala nas je strašna paljba. Tuklo je na sve strane, snajperi, borbeni zrakoplovi JNA... Jedan naš vozač-kuhar dovezao je kamionom ručak i kako se vraćao unazad, naletio na minu. Ljudi moji, koji je to bio prasak! Dok je letio u zrak, mi smo se bacili ispred našeg vozila i ono nas je sakrilo od gume koja je pala tik kraj nas – svjedoči Irena. Udari na Gospić i dalje su se nastavljali, dojavljeno je da se dižu neprijateljski borbeni zrakoplovi s Udbine i da će gađati naše branitelje.

SAMO U 24SATA Specijali prilog o Oluji u 24sata: Naši dani slave i slobode...

U trenutku dok je borbeni zrakoplov JNA letio iznad nas, ja sam jednom suborcu i Pule pincetom vadila gelere iza jednog grma u šumi. Već smo znali da imamo prve poginule koje je pokosio snajper i trebalo je ići po njih i naše ranjenike. Ušli smo u vozilo i krenuli, inženjerija je išla ispred nas i onim pipalicama provjeravali teren i samo su govorili da možemo proći. Nakon 150 metara čuli smo udarac. To je takav prasak koji ni sa čim ne možeš usporediti. Naše vozilo je malo, u njemu su uz mene bili vozač, zapovjednik vozila i kolega i nakon tog praska bila sam uvjerena da su svi troje mrtvi. Sreća da sam držala otvorenu kupolu jer bi nas spljoštilo kao palačinke. Izletjela sam gore i vratilo me unutra. Pogledala sam oko sebe te nepomične ljude – jednom je razvalilo cijelu bradu i obilno je krvario, drugom ozlijeđena noga, trećeg je šljemofon spasio da mu se ne presiječe vratna arterija. Išla sam od jednog do drugog i kad sam se uvjerila da su svi živi, pozvali smo sanitet. Dečka koji nas je vozio morala sam loviti po šumi da mu stavi braunilu jer sam znala da će se srušiti – prisjeća se Irena.

Nakon eksplozije su, kaže, svi bili crni kao tave od baruta, a njihovo vozilo još je uvijek radilo i trebalo ga je ugasiti. Kako je znala voziti sve tenkove, znala je i na ovom što treba napraviti ali nije mogla. Nije imala snage.

Ranjen su prevezli helikopterima za Zagreb, a ja sam sa svojom medicinskom torbicom ostala na terenu. Uspjela sam, ne znam ni sama kako, ugasiti to vozilo i odbila sam se vratiti u bazu. Prespavala sa u tom izgorenom vozilu, ujutro smo ga zamaskirali i ostavili te sam se vratila u bazu u Pocrniće. Načelnica je odredila da sanitetskim kombijima prevažamo mrtve te sam prevezla desetoricu naših mrtvih suboraca s tog područja – niže Irena. Tek kad je došla u bazu saznala je da je do Paga došla vijest da je njihovo vozilo naletjelo na minu i da su svi poginuli, a majka i njezina obitelj bili su neutješni.

Došla sam u sanitet samo kako bi se istuširala i kolegica me zamolila da nazovem mamu jer cijelu noć nije prestajala zvati iako su joj rekli da sam živa. Nazvala sam, majka je plakala i molila me da dođem doma, a ja sam samo rekla:"Ajde bok!" i spustila slušalicu. Rat je strašna stvar i u tim nekim trenucima ti si neka druga osoba. Ja nisam mogla ostati na Pagu i čekati. Morala sam ići braniti zemlju. Kad jednom obuješ vojničku čizmu, do kraja života si u njima. Dok smo bili na pripremama za Oluju u šumi, ja sam golim rukama ulovila sigurno 10 poskoka i ogulila ih. Zapovjednik me pitao što radim, a ja sam mu odgovorila da radim narukvice. Pa recite je li to normalno? - pita nas Irena.

Priznaje nam da je od ranog djetinjstva znala da će biti vojnikinja. Maštala je o Legiji stranaca i da nije bilo rata, kaže, sigurno bi bila u vojsci. Nakon Oluje u Udbini je sa svojom oklopnom bojnom ostala još godinu dana u sanitetu i radila u podrumu jednog bivšeg hotela.

Ostalo je petnaestak domaćih ljudi koji nisu pobjegli i tim smo ljudima vozili hranu jer nije bilo dućana. Godinu dana proveli smo na Udbini, 1998. moju oklopnu prebacili su u Benkovac, a četiri godine kasnije otišla sam u mirovinu. Kako ne mogu mirovati i moram biti aktivna, postala sam članica državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite – odjel Rijeka u kojoj sam aktivna do sada. Ja sam njihov medical- za izvlačenje iz dubina, ruševina, poplava, visina. Prošla sam s njima sve terene - Turska, Petrinja, potresi, poplave. Uz to sam i sutkinja auto moto utrka na Grobniku – niže Irena. Ratna vremena donijela su joj i neraskidiva prijateljstva koja traju više od 30 godina. Ta prijateljstva su vječna i trajna. Što rat spoji, nitko ne može raskinuti. Moj ratni zapovjednik mi je i zapovjednik u Civilnoj zaštiti i zove me brate - zaključila je Irena.