Bez Titove podrške nikad ne bi uspio snimiti 'Seljačku bunu'

Možda nije slučajno što je hrvatski redatelj Vatroslav Mimica umro baš 15. veljače, na isti datum kad je prije 447 godina na Markovu trgu u Zagrebu pogubljen Matija Gubec. Glavni lik u filmu 'Seljačka buna 1573.' slično je, kao i filmski redatelj, bio tragični gubitnik koji se borio za svoje ideje, bez obzira na posljedice. 

Vatroslava Mimicu, unatoč brojnim filmovima za koje je dobivao nagrade na mnogim velikim i važnim filmskim festivalima po svijetu, u Hrvatskoj su često napadali. Ne samo riječima i tekstovima nego i kamenjem, kao što je to bio slučaj nakon projekcije filma “Kajo, ubit ću te” na festivalu u Puli. U jednom od posljednjih intervjua za Telegram prije nekoliko godina Mimica je rezignirano rezimirao profesionalni život:

- Nisam se mnogo obazirao na domaću atmosferu, ali je, dakako, nije bilo moguće ni izbjeći. Mogu biti samo sretan da sam u toj vukojebini napravio 12 filmova i 20-ak kratkih filmova. Htio sam ići ukorak sa svjetskim trendovima, a to se ovdje nije prihvaćalo ni razumjelo. Danas je diskontinuirani način pričanja priče normalan, a u ono vrijeme je to bila potpuna novost. Htio sam da me svijet razumije - rekao je redatelj. 

Zapravo je tijekom karijere doživio mnogo nepravdi i šikaniranja, a kako je sam priznao, “Seljačku bunu” nikad ne bi ni snimio da nije dobio potporu Josipa Broza Tita. Nikako nije mogao skupiti novac, nitko mu nije htio snimiti taj film za koji je pripremao scenarij tri godine. A onda je Tito došao na otkrivanje spomenika Antunu Augustinčiću u Zagorje. Mimici je pomoglo poznanstvo s Nedom Milunovićem, tadašnjim šefom protokola. Kad je Tito ušao u hotel “Matija Gubec” u Stubičkim Toplicama, Milunović mu je nešto prišapnuo i pokazao na Mimicu, a Tito je na sav glas pred okupljenima pitao:

- Mimica, kako ide ‘Seljačka buna’?

- Slabo, druže predsjedniče, nemam podršku - odgovorio je redatelj, a slušalo je taj razgovor cijelo hrvatsko partijsko vodstvo. Ubrzo je dobio potreban novac i snimanje je moglo početi. Titu je poslao scenarij na autentičnom kajkavskom koji je Mimica, kao rođeni Dalmatinac, naučio čitajući Krležine ‘Balade Petrice Kerempuha’. 

- Nakon tjedan dana javili su iz kabineta da Tito ima samo jednu molbu, da izbacim scenu u kojoj Gubec prolazi kroz logor te pita komedijaše što oni rade ovdje, a oni su mu odgovorili da se griju oko njegove riti. To je Titi zasmetalo i ja sam tu scenu izbacio - prisjetio se Mimica, koji je, nakon što je dovršio posao, donio film Titu u Vilu Zagorje.

- Prije početka projekcije došao je među nas mrk, sjeo je u svoju fotelju, dok su njegova tri psa skakala naokolo i sve grizla. Svom miljeniku Jimmyju Tito je rekao: ‘Kad mene ne bude, ti grizi sve oko sebe i niš ne buš pogrešil’. Kako je rekao Mimica, kritika i politika nikad mu nije oprostila i zaboravila ‘Seljačku bunu’. 

- Čim je film snimljen, počela je kampanja protiv filma, a najviše su mi zamjerili što sam radio srednjoeuropski film, a oni su htjeli Šenou i 19. stoljeće - rekao je. 

Film nije snimao prema istoimenom Šenoinu romanu nego se htio odmaknuti od mitova, pa su mu kao predložak radije poslužile Krležine “Balade Petrice Kerempuha”. Snimanje je počelo 1974. Ako su “Neretva” Veljka Bulajića i “Sutjeska” Stipe Delića bili filmovi s najvećim proračunom u povijesti jugoslavenske kinematografije, “Seljačka buna” skoro im se približila.

Bio je to pravi povijesni spektakl. Dobio je iznos za koji su se tad mogla snimiti dva cjelovečernja filma. Bio je to iznos od tadašnjih oko četiri milijarde dinara, odnosno, u današnjoj protuvrijednosti, uključujući inflaciju, oko 60 milijuna kn. Film je prodan u nekoliko zemalja svijeta, među ostalima u Norvešku, Japan i Italiju, a samo u Jugoslaviji vidjelo ga je oko 500.000 ljudi. 

Film postoji u više verzija - jedna je trajala 2 sata i 40 minuta, dok se na televiziji prikazivala kraća verzija od 2 sata i 25 minuta. U inozemstvo je otišla verzija od 2 sata i 5 minuta, a 1979. godine na televiziji je prikazana i TV serija “Anno domini 1573”.

Ako mu na domaćem terenu nisu bili skloni, filmu su se divili strani filmaši i filmski kritičari. Prikazan je na Filmskom festivalu u Cannesu, a slavni japanski redatelj Akira Kurosawa osobno je čestitao Mimici nakon što je pogledao film.

Zanimljiva je bila i podjela uloga. Inače omiljeni Mimičin glumac bila je beogradska glumčina Pavle Vuisić. U “Seljačkoj buni” igrao je negativca Franju Tahyja, ali se javljao tek kao sporedna uloga.

Umjesto da Matija Gubec, kojeg je igrao Fabijan Šovagović, bude središnja figura, Mimičin Gubec je bio samo čovjek koji donosi važne odluke, ali nije klasični heroj koji stoji u prvim redovima i vodi potlačene kmetove u bitku. 

Također i Bata Živojinović, koji je utjelovio važnu figuru Ilije Gregorića, iskusnog vojskovođe koji se bori na strani seljaka, tek je sporedni lik koji se javlja tek u nekoliko navrata.

U prvom planu su mali, obični ljudi - četvero komedijaša iz putujuće glumačke skupine, koje igraju tad fenomenalna Zdenka Heršak, Franjo Majetić, Boris Festini i tada još djevojčica Marina Nemet u ulozi mlade Regice. 

Tu je i Mimičin sin Sergio Mimica Gezzan, tad 18-godišnjak, koji nosi cijelu fabulu u ulozi Petra. Nezaboravnu sporednu ulogu odigrao je i danas pokojni Đuro Utješanović, koji je igrao Gabru Tahyja.

Prije no što puhne u lovački rog, uvijek šeretski izgovara slavnu rečenicu: “Zdaj bute videli kaj su pljuća!”. Kao mlade zvijezde Sergio Mimica i Marina Nemet dali su intervju za tadašnji tjednik “Tina” namijenjen tinejdžericama. Na pitanje ima li čarolije u glumi, Marina je tad odgovorila:

- Ne, barem ja tako glumu ne doživljavam. Već sam igrala u ‘Družbi Pere Kvržice’ i znam kako je biti na setu, ali sviđa mi se gluma, pa možda jednog dana i upišem Akademiju. 

Kasnije se to i dogodilo, Marina Nemet postala je doista kazališna i filmska glumica. Za razliku od nje, Sergio Mimica, u to vrijeme student ekonomije, bio je pragmatičniji i već tad je rekao:

- Ne bih mogao biti profesionalni glumac. Smatram da je osnovna stvar u životu odnos među ljudima, a za mene je ekonomski odnos osnova svih društvenih odnosa. Zato studiram ekonomiju. Glumi tu nema mjesta. Ona je samo dio jedne umjetnosti, a za mene to ne može biti smisao života. 

Sergio je danas iznimno uspješan redatelj i producent i radi u Americi, a njegov otac Vatroslav za njega je rekao:

- S njim sam veliki prijatelj, puno razgovaramo o filmu, jako sam zadovoljan s njim jer je jako talentiran, zna više od mene, bolji je.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

13:47