Bez picigina na Bačvicama i spuštanja sa sv. Duje nije išlo

U Šibeniku smo završili slovo C. Na rivi ispred znamenite Šibenske katedrale dočekao nas je direktor TZ-a Dino Karađole sa svojim sinom koji mi je poklonio tradicionalnu šibensku kapu. Slobodni dan proveli smo u razgledavanju Krešimirovog grada i uživanju u njegovim brojnim ljepotama i znamenitostima.

Gledajući s tvrđave Sv. Mihovil kanal koji povezuje Šibenski zaljev s morem i onaj koji dolazi iz pravca Krke s Prokljanskog jezera, veselio sam se proći tim neobično lijepim prolazima. 

Večer smo proveli u gostima kod Šime i njegove Mare u Tribunju u ugodnom druženju uz najljepši pogled na svijetu. Jasno mi je zašto Šime ne želi napustiti svoj dom. S prozora kuće koja je od mora odvojena tek uskom cesticom i kamenom plažom, uz šum valova, puca vidik na more i razbacane otočiće, sve tamo do Tetovišnjaka na kome smo se sreli, Kurbe Vele i Kornatskog arhipelaga. 

Dan kasnije, Split. Praznik Svetog Duje. Deseci tisuća ljudi uživa na Rivi i šetnji okićenim gradom. Naša ekipa je pak završila na Bačvicama. Kakvo bi ovo bilo promocijsko-turistički-aktivno putovanje, a da ne spomenemo jedinstveni splitski proizvod: picigin. Iako se na svim jadranskim plažama ekipa nabacuje malom lopticom u plitkoj vodi, pravi je picigin samo i jedino onaj koji se igra na Bačvicama.

 I zaista jest tako. Bačvice su jedinstveno mjesto, a cijeli đir oko picigina jest posebna priča. Nije čudno da je o tom fenomenu koji traje desetljećima napisana i monografija, snima se film, a zaštićen je i kao kulturno dobro sa željom da se upiše i u kulturno blago UNESCO-a. Ekipa s Bačvica čak organizira i Svjetsko prvenstvo. Naravno da se ono održava samo u Splitu, a nastupaju gotovo isključivo samo splitske ekipe. Pokoji eventualni nastup neke gostujuće ekipe s Brača i okolice ionako se ne uzima za ozbiljno, već se računa tek kao mali gostoljubivi ustupak domaćina. 

Uglavnom to da su mi dozvolili zaigrati u društvu s dva svjetska prvaka, Pačom i Mijom i legendom Bačvica, Dragom te estradnim zaljubljenikom u igru s oguljenom teniskom lopticom, Goranom Karanom, smatram velikom privilegijom i časti te sam im svima po spisku beskrajno zahvalan. Jako sam guštao i, iako to sigurno nije tako izgledalo, mislim da sam naslutio bit i filozofiju ove plemenite svjetonazorske vještine. (Još da mi Marko nije stavio „grudnjak“ s kamerom možda bih bio pošteđen neugode i sasvim zasluženog sprda bačvanskih starosjedioca). 

Za proslavu Svetog Duje, najvećeg splitskog praznika, isplanirao sam se počastiti još jednom ekskluzivom. Već gotovo dva desetljeća legenda splitskog penjanja, Ivica Matković – Matan, što sam što ponekad u društvu znamenite kolegice Irene Palošek-Vrsalović, penje na zvonik Sv. Duje te postavlja hrvatski barjak na vrh kupole tog prekrasnog zdanja. Matan je prihvatio moju ideju i samopoziv da se i Dobrodošlica uključi u taj zvonički spektakl. Kako se sigurno ne bih uspio ispenjati po zvoniku (a što Matan izvodi umjetničkom elegancijom i zadivljujućim stilom), dogovorili smo se da ga pričekam na najvišem katu zvonika, a onda ćemo se zajedno spustiti užetima niz zvonik i još k tome prigodno razviti Welcome zastavu. I zahvaljujući Matanu i njegovoj družbi, bi tako.