Volim nasmijati djecu i šaliti se s njima. Njihovi roditelji će učiniti sve da dođu do mene kako bih posjetio tu dječicu i kako bi oni upoznali Šemsu, rekao je Bešlagić
Bešlagić posjećuje bolnice i usrećuje teško bolesnu djecu
Kad završi život, jedino što iza nas ostaje jest ono što smo napravili, kaže Enis Bešlagić (40).
Kao dječak živio je u Njemačkoj, gdje je došao kao izbjeglica iz BiH. To iskustvo ga je potaklo da pomaganje drugima postane njegova svakodnevica. U Hrvatskoj je sudjelovao u više od 200 humanitarnih akcija, a postao je i ambasador humanitarne organizacije Save The Children za jugoistočnu Europu.
- Na godinu prijeđem po 100.000 kilometara da pomognem drugima. Ne radim to zbog slave, nego je moja popularnost pridonijela tome da mogu činiti dobra djela. Zbog toga sam ponosan na sebe - kaže Enis.
Dodaje da često posjećuje djecu u bolnicama jer oni žele upoznati Šemsu, smiješnog portira iz serije 'Naša mala klinika', zbog koje ga najmlađi obožavatelji najčešće pamte.
- Volim nasmijati djecu i šaliti se s njima. Njihovi roditelji će učiniti sve da dođu do mene kako bih posjetio tu bolesnu dječicu i kako bi oni upoznali Šemsu - rekao nam je Bešlagić. Dodaje kako susreti s djecom na onkologiji i hematologiji znaju biti emotivni i teški, iako se trudi nasmijati male bolesnike.
- Sve oko sebe previše primam k srcu. Koliko god djelovao kao vesela duša koja nasmijava naciju, znam biti tužan. Nisam svemoguć da im pomognem, a kad me za djeca zagrle i ne daju mi da odem, baš mi bude teško oko srca - kaže Bešlagić.
No ne pomaže samo djeci, nego svima kojima je potrebno.
- Ja sam lik koji živi s ljudima u regiji koja je jadna i tužna. Kad prođete kroz Bosnu vidite milijun ljudi kojima treba pomoć. Nekome je potreban samo razgovor, nekome novac za lijekove, a drugima pomoć da dođu do liječnika. Slama mi srce kad vidim da ljudi nemaju novca za kruh. Svoje slobodno vrijeme posvećujem ljudima da im pomognem koliko god mogu - rekao je Bešlagić.
Prije devet godina glumac je dobio nagradu 24sata Ponos Hrvatske jer je susjede u Sarajevu uspio spasiti iz požara.
- Probudilo me je pucanje stakala. Vani je padala kišica, a kad je supruga otvorila vrata, vidjela je kako suklja golemi crni dim i plamen iz Avdalićeva prizemlja. Sve je gorjelo. Vatra je rastapala radijatore i nastalo je ludilo. U nekoliko minuta nestala im je kuća - prisjetio se. Susjedu je platio obnovu kuće.
- Znam da ne mogu biti Majka Tereza i svima pomoći. Onaj gore mi nekako pomaže da vidim kome je pomoć najpotrebnija. S druge strane, mnogi će me osuđivati i svašta o meni govoriti, ali ne može čovjek svima valjati. Pa ljudi su i Isusa razapeli, gdje neće jedni druge - zaključio je.
Sina Maka i kćer Asju uči da pomagati ispunjava srce dobrotom.