Ciframo već godinama oko te reforme, a čini mi se (da parafraziram bivšu premijerku) da upće nismo na putu da nađemo put kako ju provesti. U međuvremenu ostatak svijeta grabi naprijed, a mi tonemo. Gubimo se u detaljima. Da se tako radi u realnom sektoru, već davno bismo samo ovce uzgajali. Činjenica je da je ono što sadašnji školski sustav producira gotovo neupotrebljivo u privredi. Mi u državi imamo elementarnu nepogodu najvećih razmjera, a istovremeno netko glumi plesni tečaj. Jednima se ne da, drugi su uvrijeđeni, treći pile po glupostima od kojih nitko neće kruha jesti. Ne može privreda stajati dok netko odluči treba li koristiti prezervativ ili ne. Sat otkucava, nema vremena za rastezanje u nedogled! Bilo kakve promjene su bolje on statusa quo. Detalji se mogu dorađivati i u hodu. Treba zadati (kratki) rok - "dead line" do kojega se mora početi s provedbom (npr. šk.g. 2018/19, iako je i to prekasno) i unutar toga roka stvari lomiti preko koljena, ako drukčije ne ide. Osoba zadužena za provedbu se hitno treba rješavati ljudi koji su kočnica, a ne osnivati povjerenstva koja će 2 mjeseca utvrđivati dolazi li netko na posao ili ne. Tako se radi u realnom sektoru, jedinom mjestu gdje se potvrđuje stvarna vrijednost nekoga ili nečega. Ako su pak novci problem, ako ne znamo kuda ćemo s masom vjeroučitelja i gdje ćemo nabaviti informatičare, ovo je stvar za koju ima opravdanja zadužiti se u inozemstvu. Nikada neće biti potpuno pravedno i nikada neće svi biti zadovoljni.