Moram priznat da ne razumin način razmišljanja europskih vrhovnika. Sve se svodi na uporno ponavljanje izraza kako se mi nećemo bojat terorista i da ćemo i dalje nastavit živit onako kako smo i dosad. Očigledno je da to nije istina i da ljudi reagiraju na bilo kakav malo veći zvučni podražaj. Također, uporno ponavljamo kako treba to sve zanemarit i živit dalje. Umisto da se nešto napravi, mi prkosimo tako da i dalje šetamo trgovima, trovačkim centrima i ostalim žarištima okupljanja, a oni iskoriste prilike i barem ozlijede 10ak ljudi. To je naša borba, da uporno izlazimo na ulice i dozvoljavamo da nas napadaju, uz uvik iste poruke da nam neće uništit europski način života. A očito je da jesu! Zanima me bi li ti gradonačelnici, predsjednici, premijeri i ostali ljudi iz vrha države reagirali na način da neko od njihove rodbine umre na takav način!? Bi li se onda čule iste poruke mira i ljubavi? Kakva su razmišljanja obitelji poginulih u ovim razbojništvima, a kakva su razmišljanja ranjenih koji su jedva preživili? Sigurno i oni žele opet u "borbu" protiv terorizma tako šta će šetat gradom i na takav način im prkosit. Nešto je vamo itekako krivo, a mi se ponašamo ka da je sve okej. Tj. ponašaju se uglađeni zapadnjaci, koji su uvjereni da se sve rješava ljubavlju i lipim porukama. Vamo se to očito ne može.