Bambi Molesters: Mi smo kao junaci iz stripa, sve stignemo

U vrijeme ekspanzije dancea 1994. godine, kad su glazbenom scenom žarili i palili Senna M, Kasandra, Minea i drugi, u Sisku su nastali Bambi Molestersi, grupa koja je svojim specifičnim zvukom ubrzo izišla izvan granica Hrvatske. Danas su jedan od najboljih suvremenih surf-rock bendova u svijetu i slave 20. rođendan. Uoči koncerta u MSU 19. srpnja s nježnijom četvrtinom benda, bas gitaristicom Ladom Furlan Zaborac (37) pretresli smo povijest i budućnost benda.

Café24: Kako ćete proslaviti 20 godina djelovanja banda - velikim tulumom ili slavljeničkom turnejom?

Bit će to veliki tulum i slavljenički koncert krajem godine u Zagrebu. Planiramo napraviti koncert koji će nalikovati na mini-festival na kojem će nastupiti nekoliko bendova. Voljeli bismo na koncertu okupiti nama drage bendove, kao i ljude s kojima smo dosad surađivali. Nadam se da ćemo uspjeti u svom naumu. Najvažnije nam je da nam dođu frendovi te da zajedno pridonesemo zabavi i uživamo u dobrom tulumu.

Bas gitaru počela sam svirati sasvim slučajno 

Café24: Zašto ste se od svih instrumenata odlučili za sviranje bas gitare?

Sasvim slučajno. U glazbenoj školi sam svirala klavir, a gitaru pomalo kao tinejdžerica, no u bendu je nedostajao basist. Počeli su bez mene, ja sam se zadnja priključila. Bilo je ono: ‘Ajde ga ti probaj svirati’. Krenulo mi je od prve i zapravo mi je baš dobro sjeo kao instrument. Volim ga jer se radi o instrumentu koji ‘drži sredinu’, on je ljepilo između bubnja i gitare. Dečki uvijek vole reći da sam ja katalizator između njih tako da je imati ulogu bas gitarista u bandu super.

Café24: Svi u bendu radite druge poslove. Je li u tome tajna vašeg uspjeha?

To je dvosjekli mač. Često ponavljamo rečenicu da radimo druge poslove baš zato da bismo se neopterećeno mogli baviti glazbom. Fizički, mentalno i uskladiti vrijeme je napornije, a s druge strane bi bilo super ustajati u osam ujutro kao Nick Cave, sjesti za klavir i da ti je to jedini posao. Ali ne znam bi li nam ostala zaigranost kad bi nam život bio takav. Ovako je to uvijek nešto što je pomalo neuhvatljivo jer to ne radimo pod mus, pa ima štih hobija, a zapravo je ozbiljno, jer to radimo profesionalno. Volim reći da smo mi kao junaci iz stripa.

Između nas u bendu nikad u 20 godina nije izbila svađa

Café24: Osim što povremeno proširujete postavu benda, u istom ste sastavu od samog početka što je rijetkost za bendove. Jeste li se ikad posvađali?

Baš zato smo toliko dugo opstali. Što god da radimo prije probe ili svirke nestaje kad počnemo svirati. Kad sviramo, to je to i glazba postaje važnija od svega. I mi kao i drugi bendovi raspravljamo. Uostalom, svaki ljudski odnos ima svoj proces, uspone i padove, ali između nas nikad nije izbila ozbiljna svađa. 


Café24: Vaš svakodnevni posao je rad u sisačkoj osnovnoj školi. Doživljavaju li vas učenici kao zvijezdu?

Kao prevoditelj sam radila deset godina i dalje to radim. Djeca me ne prepoznaju, njima je to isto kao da sam postolar ili bilo što drugo. I to je u redu.

Café24: Živite u Sisku i nikad niste poželjeli odseliti se, recimo, u Zagreb. Kakav je život ondje? 


Život u Sisku je dobar, normalan, kao i bilo gdje drugdje. Ondje je malo mirnije, ali ovisi što netko želi i treba od sredine u kojoj živi. U principu funkcioniram tako da imam svoj svijet pa bilo gdje fizički, geografski živjela, uklopila bih se i taj moj svijet bi mi ostao. Ne vežem se fizički uz mjesto, sredina me ne određuje. U današnje vrijeme globalizacije svi smo na neki način svugdje.

Djeci je super što smo suprug Hrvoje i ja glazbenici

Café24: Vratimo se na vaše početke. Odakle surf-rock u Sisku? Je li to bilo iz potrebe da budete drugačiji ili jednostavno svi volite slušati to što svirate?

To ne znamo ni mi, jer na početku nije bilo nekog plana. Bilo je samo ‘ajmo svirati’. Svirali smo razne obrade, ali sve je to bila rock’n’roll muzika. U nekom trenutku, već nakon nekoliko proba, gitarist Dalibor Pavičić počeo je raditi autorske stvari, počeli smo raditi nešto svoje i krenulo je u tom smjeru. Nismo nikad bili projekt. Išlo je spontano i zato možda imamo neke dulje pauze između albuma. Dosta smo kompaktni i po svemu smo perfekcionisti, damo si vremena.

Café24: Pjesma “Chaotica” vam se našla u kultnoj američkoj seriji “Breaking Bad”. Pjesma “C Alfa E” s prvog albuma u filmu “The Treat”, dvije skladbe u brazilskoj vestern-sapunici “Bang, bang!”, a za glazbu iz filma “Prezimiti u Riju”, koju je radio vaš gitarist, osvojili ste Zlatnu arenu. Kako je došlo do toga? Tko je zaslužan za to?

Zapravo mi je čudno što se naša glazba ne vrti i koristi više u Hrvatskoj. Sapunica je došla kad smo potpisali za Warner jer su uzeli naša tri albuma za distribuciju pa su ponudili našu glazbu. Za ‘Breaking Bad’ je totalno luda priča. Glazbeni supervizor serije poznavao je našu glazbu pa je bez tuđih sugestija izabrao pjesmu. S druge strane, to nije čudno jer glazba Bambi Molestersa već dugo kruži filmskim svijetom.


Café24: Tko vam je od brojnih poznatih poput R.E.M-a. Petera Bucka, Chrisa Eckmana iz grupe The Walkabouts s kojima ste surađivali i nastupali ostao u najljepšem sjećanju?


Meni osobno The Crampsi, jer smo svirali na dva koncerta u Ljubljani i u Zagrebu kao njihova predgrupa. Ostali su mi u sjećanju kao jednostavni i pristojni ljudi. Naravno i R.E.M. su nas oduševili profesionalnošću, ali i neposrednošću i normalnošću. I cijela ekipa koja ih okružuje bila je pozitivna. S Chrisom imamo poseban odnos, a on nam je i producirao posljednji album. S njim je super surađivati.

Café24: Postoje li razlike između hrvatske publike i one koja vas dođe slušati u inozemstvu?

Mi smo specifična grupa, dolazi nam publika koja je već žanrovski određena. Znači, ne dolazi nam samo surf publika nego i oni koji slušaju rockabilly i alternativniji dio rocka. Možda će ovo zvučati pretenciozno, ali naša publika je glazbeno obrazovana, slušaju muziku i važan im je dio života. Naravno da postoje razlike po temperamentu ljudi od zemlje do zemlje, ali u kvaliteti komunikacije između benda i publike ne postoji razlika. Lakše nam je možda ovdje jer nas publika poznaje, može nas vidjeti u medijima, što ne znači da nam nije izazov svirati negdje gdje nas ne znaju. Uvijek nam je bio izazov negdje svirati prvi put. To je nešto što gradi bend.

Café24: Kako funkcionira bračni par Zaborac unutar banda? Imate i djecu, sedmogodišnjeg Antuna i jednoipolgodišnjeg Luku. Tko ih čuva kad ste na turnejama i koncertima?

Odlično funkcioniramo, Hrvoje i ja smo u bendu skupa od početka pa smo zajedno prošli sve razvojne faze i dobro se nadopunjujemo. Imamo sreću što imamo bake, dede i tete koje smo ‘uvukli’ u rock’n’roll. Imamo super djecu koja se snalaze svugdje.

Café24: Kako klinci reagiraju na mamu rock-heroinu i tatu koji svira bubnjeve?


Sigurna sam da nas ne doživljavaju tako. Njima je sviranje zanimljivo. Drago nam je što im je glazba općenito super. 


Café24: Što vas još zanima osim prevođenja i glazbe?


Volim čitati knjige i gledati filmove.