Baka Jela (75) ostavila je sve da bude uz Ivana: 'Bio je biljka, mrtvo tijelo. Sad mi lijepo priča'

Sve sam doktore prošla s njim, sve bolnice, državne i privatne, nema vrata na koja nisam pokucala zbog njega. Jedni su me čak pokušali prevariti tu u Zagrebu. Plaćali smo i plaćali, a Ivanovo je stanje bilo potpuno isto kao i prije. Tu se moj pokojni muž jako počeo sekirati. Stalno je ponavljao: "Nema od toga ništa. Što će on kad nas ne bude?". I palio je cigaretu za cigaretom. Onda je dobio rak i umro. Tako priča baka Jela Zucalo (75) za kuhinjskim stolom u Krapinskim Toplicama i oči su joj pune suza, a li još uvijek se smije. Kao da se zaklela na taj smiješak i kao da je uvjerena da će, dok ima osmijeh na licu, biti nje i njenog Ivana.

- On me drži na životu. On meni kaže: "Baka, da ti znaš koliko ja tebe volim, ti bi poludjela". - smije se Jela i gleda u svog unuka nad kojim je dobila skrbništvo dok je još bio mali. A onda nastavlja svoju priču o hrabrosti, požrtvovnosti, boli, ali i neizmjernoj sreći.

'Trčat će kao zec'

- Kad je moj suprug umro, tu sam prelomila u sebi i rekla da je dosta. Dosta je Dubrovnika u kojem nemaju rješenja za mog Ivana, idemo dalje. U to vrijeme radila sam u jednom restoranu i pored njega su na gradilištu bili radnici iz Krapine koji su mi govorili: "Ajde bako u Krapinske Toplice s njim, tamo će ti prohodati, trčat će ko zec". I tako sam spremila kofere i otišli smo - kaže Jela. Prvo su došli u Zagreb. Ivan koji boluje od cerebralne paralize, bio je potpuno nepokretan. Jedna im je liječnica na Rebru rekla da će morati uložiti puno truda kako bi mogao tek mrvicu pomaknuti rukom ili nogom. Za Jelu je to bio kraj svijeta.

- Onesvijestila sam se tad. Kad sam došla k sebi, rekla sam da neće tako biti, ne smije. Otišli smo drugom liječniku i on mi je rekao: "Nije vam to smjela reći. Pogledajte mene, i ja sam bio teško bolestan i mislili su da od mene neće biti ništa, a sada sam liječnik, imam suprugu i troje djece". To sam trebala čuti. Ja sam sebi u glavu zacrtala da će i moj Ivan tako završiti - govori hrabra baka. Ivan još nije postao liječnik, ali je uvjeren da će imati ženu i djecu te kupiti stan. Došao je do toga da samostalno može otići na ručak ili večeru u toplicama, naručiti hranu koju mu donesu već narezanu pošto ga poznaju, ode sam na kavu s prijateljima, ide baki u kupovinu, u pošti sam plaća račune... A bio je doslovno biljka ili kako kaže baka Jela - mrtvo tijelo. Rekli su da će takav i ostati, ali je Jela namjestila svoj najbolji osmijeh i usprkos svemu i svima, išla se boriti za svog unuka.

Rođen dok je majka bila u komi

Ivan se rodio 1998. godine. On je sin Jelinog sina. Roditelji su mu imali prometnu dok je Ivanova mama bila trudna s Ivanom. Nakon prometne je pala u komu i bila je u splitskoj bolnici. Onda su je odvezli u Dubrovnik na porod. Kada su ga izvadili, Ivanovom su tati rekli da je dobio normalnog i zdravog sina. Bio je 3300 grama težak, 52 centimetra dug i stavili su ga na promatranje. Rastao je i napredovao, ali kad su mu snimili glavu, doktor je rekao kako je ugrušak učinio štetu. Kada je Ivan imao 4 godine, njegovi roditelji su se razveli. Ivanov se tata nikako nije mogao pomiriti da mu je sin invalid. Jela i njezin suprug dobili su skrbništvo. U početku su puno lutali u potrazi za rješenjem.

- Išla sam svugdje, u Lourdesu, Austriji, Marijinom Svetištu, Italiji. Išli smo u Međugorje i Mariju Bistricu te po Crnoj Gori. Došao mi je i iz Rijeke jedan čovjek koji zna osobu koja je izliječila puno ovakve djece. Išli smo u Bihać i prevario me. Mnogi su garantirali da će ozdraviti, ali samo su lagali - s gorčinom će Jela. Kada su prije 14 godina ona i Ivan došli u Krapinske Toplice, Ivan nije mogao baš ništa. Nakon malo vremena provedenog s dobrim fizioterapeutima, uspio se prvi put u krevetu okrenuti na stranu. Tu je i progovorio. Danas teško priča, ali baka ga razumije gotovo sve.

Sanja da šetaju zajedno

- U početku mi je bio cilj samo da mu osposobim ruke. Htjela sam da može sam jesti, da ne bude gladan ako ja umrem. Evo, samo to. A sada kad vidim dokle smo dogurali, sad sanjam da ću ga jednog dana primiti za ruku i da ćemo zajedno prošetati ili barem napraviti nekoliko koraka - iskrena je Jela. Kaže da je Ivan već bio na rubu da prohoda, ali je onda morao operirati kuk, a nakon operacije je došla korona i nije mogao na rehabilitaciju kako bi se oporavio od operacije. To ga je, kaže baka, potpuno unazadilo.

Godine brige za Ivana, počela je osjećati i baka i to na svojoj kičmi. Zna se ukočiti i od bolova ne može ništa. Liječnik joj je nedavno naredio da mora mirovati tjedan dana. Ali Jela si to ne može dopustiti. Ivan ne može bez njene pomoći ustati iz invalidskih kolica, ne može na wc sam ni u krevet. Ali i tu se na kraju uplete ljubav.

- Što ja mogu manje, to on može više. Zna on kad me boli i kad mi je teško i onda se sam više osloni na svoje ruke kako bi mi olakšao dok ga podižem. Tako zapravo jedan drugom pomažemo - kaže Jela koja nema puno želja u životu osim Ivanovog zdravlja. Jedino za čime pati je njezin rodni Dubrovnik. Tamo ima kćer, sina i četvero unučadi. Otkako su ona i Ivan u Krapinskim Toplicama, u Dubrovniku je bila samo par puta. Ivan nikad ne ide s njom. Teško bi mu bilo, kaže, voziti se autobusom 10 sati, a u avion su im rekli da ne mogu nositi njegova kolica. Osim toga, put avionom bio bi im preskup, priznaju. Te rijetke pute kad Jela ode u Dubrovnik, s Ivanom ostane gospođa koja ih poznaje i koja se dobro slaže s Ivanom, a Jela joj za to i plati.

Čežnja za rodnim gradom

- Ne mogu uopće reći što mi tamo najviše nedostaje. Sve mi nedostaje. Obitelj, prijatelji, moj grad. Sanjam ga noću često, ali znam da ne smijem previše na njega misliti. Ja sam tu zbog Ivana i kad vidim Ivana sretnog, kad on meni govori, ja sam isto sretna. Moj život je lijep - priznaje žena. Nedavno joj se javio čovjek koji joj je obećao pokloniti automobil caddy koji bi njoj i njenom unuku doslovno promijenio život. Mogli bi sami ići na terapije u Zaprešić s Ivanom pošto Jela ima vozačku dozvolu i cijeli je život vozila. Tamo poznaju vrhunskog terapeuta s kojim, kaže. Ivan najviše napreduje. Mogli bi obaviti puno toga, dok su trenutno prikovani uz Toplice. Sami si malo toga mogu priuštiti pošto žive od 900 eura mjesečno. S tim novcem plaćaju i stanarinu i režije u Toplicama te hranu i sve što je potrebno Ivanu. Međutim, gospodin koji je obećao ovoj obitelji auto kasnije se više nije javio. Jela vjeruje da će sve na kraju biti dobro. Njezin nepobjedivi duh ništa ne može uništiti.