Očaj nakon potresa: Muž mi je umro, a onda se kuća srušila na mene. 180 dana živim bez vode

Ja uvijek kažem da potres samo radi svoj posao, a kod mene je bogme odradio sve što je imao, pa valjda neće i drugi put, smije se Evica Baždar (68) iz Roviške, još jednog malenog mjesta kraj Gline koje je nastradalo u razornom potresu krajem prosinca prošle godine.

Uz svu nevolju koja ju je snašla, Evica je nevjerojatno pozitivna pa danas zbija šale na vlastiti račun. A nevolja, poznato je, nikad ne dolazi sama. Nakon što joj je početkom prosinca preminuo muž, zbog čega joj se oči odmah ispune suzama, krajem istog mjeseca potres joj je srušio kuću pa se morala iseliti. Već sedam mjeseci živi u kontejneru u vlastitom dvorištu, i to bez priključka za vodu.

- U kontejneru spavam. Unutra nemam ništa osim kreveta i grijalice. Nedavno su mi susjedi iz srušene kuće izvukli ormare da si barem robu mogu posložiti. Preko zime je hladno - sliježe ramenima pa nastavlja: “Imam priključak na struju, ali tu struju netko drugi plaća, pa onda samo malo naložim prije spavanja, da se baš ne smrznem. Ali nije to nešto”.

U takozvanoj ljetnoj kući, improviziranoj nastambi s vanjskom kuhinjom, nasuprot mjesta gdje je nekad stajala njezina neoštećena kuća, Evica kuha. Tamo ima i dvije peći na drva koja, kad je jako hladno zimi, naloži pa se malo grije. Ali nema tamo gdje leći, ne može ispružiti umorne i teške noge, ne može sklopiti oči i malo se odmoriti. Samo se dođe ugrijati pa preko dvorišta nazad u svoj radnički kontejner. U njemu nema ni WC, ide na prijenosni koji stoji u dvorištu. Tušira se i kupa, kaže, kao prije 100 godina, u lavoru.

- Preko zime, kad je baš jako hladno, znam nekad rasprostrijeti deku na podu kontejnera pa se tako na njoj okupam. A što ću - sliježe ramenima.

Ljetne vrućine prema Evici nisu ništa blaže od hladne zime. U kontejneru je jako vruće. Kipuće, kaže ona. Dok smo stajali ispred njezina sadašnjeg doma, sunce je nemilosrdno pržilo. Nakon samo nekoliko minuta razgovora u kontejneru osjećala sam kao da se topim. Ali Evica se ne žali. Njoj je tako svaki dan.

Prisjećajući se 29. prosinca i potresa koji ju je iselio iz kuće, glas joj odmah postaje tiši. Smrknula se automatski. Odmah se ježi, ističe i pokazuje mi ruku. Kad je počelo tresti, kaže, bila je u kući, ugodno zavaljena na kauč.

- Dan prije je bio potres u Petrinji pa sam upalila televizor da vidim što se tamo dešava. Bila je zima, naložila sam peć, prevalila se na kauč i upalila TV. Odjednom, onaj prozor i zid su se samo srušili na moj stol.

Nisam uopće odmah registrirala da je potres, bila sam šokirana - priča Evica. Kaže da je skočila s kauča, nesvjesna što se točno događa.

- Dok je treslo, rušio se zid, dio zida se odlomio pa sam i dobila po leđima - prisjeća se pokazujući prema kući pa onda na svoja leđa. Dodaje da se uspjela nekako izvući, istrčati iz kuće. Od straha je samo počela hodati prema susjedinoj kući.
- Jauče ona: ‘Odoše moje obje kuće’, jaučem ja: ‘Odoše moja leđa’. Polegla me na klupu, zamotala mi leđa i onda smo zvali Hitnu. Pregledali su me i rekli da me boli od straha. Znate što, taj strah me i danas boli - priča nam Evica.

Njezina kuća ima crvenu naljepnicu. Na štali u kojoj su bile smještene njezine dvije kravice, na popucalom zidu, napisano je crveno “R” za rušenje. Upravo ta štala je njezin najveći problem. Od svih nedaća koje su se prelomile preko leđa ove nevjerojatno optimistične bake, najteže joj pada što je njezinim kravama popucala štala. Samo još njih ima, one su joj jedina radost. Dobri ljudi su Evici sagradili novu improviziranu štalu za životinje, nasuprot nekadašnje, ali nije zatvorena. Evica se žali da je kravama hladno. Jedva su preživjele prošlu zimu, kaže.

- Ne mogu one u ovoj novoj štali prezimiti, prehladno im bude. Pričali su mi nešto ljudi da će mi popraviti štalu. Ali ništa od toga još - dodaje Evica. Tvrdi da će, ako joj nitko ne popravi barem štalu, svejedno tamo smjestiti krave preko zime. Sama će, kaže, pokositi, napraviti bale sijena i staviti im na krov pa neka ih to grije.

- Jedino pozitivno u ovom su moje kravice. Zato bih i voljela da se barem njima popravi štala - skromno govori Evica. Svakodnevne manje potrese na Banovini i danas osjeti. Šali se da je susjedi znaju pitati kako je prošla, a ona onda kaže: “A kako, na krevetu”. Nema ništa od očaja, kaže. Bori se, nada i čeka obnovu.