'Azbest nas ubija već godinama, zasuti smo ugljenom prašinom, sad dovode i naftne terminale'

Mjesto koje hoće živjeti. Naziv je to inicijative mještana Vranjica, poluotoka u Kaštelanskom zaljevu, malog pitoresknog dalmatinskog naselja sa starim kamenim kućama, zaštićenog kulturnog dobra. Da, sve se čini idilično, ali samo dok ne dignete pogled na ono što ga okružuje s obala Splita s jedne, Kaštela s druge strane i onoga što je na ulazu na poluotok. 

Sve je dobro dok na panorami ne ugledate tvornice i pogone koje su zarobile Vranjic, dok ne vidite prašinu ugljena kako se diže iz obližnje industrijske luke, i masni film na površini mora. 

Pjeskare se brodovi, otpada ima svugdje, i na obali i na morskom dnu. Svako malo novo onečišćenje. Posljednje su mještani zabilježili 1. prosinca u kasnim večernjim satima. Cijelom južnom stranom Vranjica na površini mora plutaju boje i kemikalije. Svi se ograđuju da nije njihova odgovornost. Počinitelj ostaje nepoznat.

Najavljena je i gradnja naftnih terminala u Sjevernoj luci. Za Vranjičane je to kap koja je prelila čašu. Priču počinjemo sa Salonitom, bivšom tvornicom azbesta koja zauzima tisuće kvadratnih metara na samom ulazu na poluotok. 

STVARNA SLIKA Slike koje će vas zgroziti: Dno mora na krajnjem jugu Hrvatske prepuno je plastičnog otpada

- Tu ispod nekadašnje tvornice ima mala plaža, a na nju uglavnom dolaze mještani okolnih gradova, poput Solina. Mještani Vranjica se tu ne kupaju jer znaju. Plaža je čak uvrštena u turističku ponudu Grada Solina, a ona je zapravo na pola metra od deponija azbestnog otpada. On je opasan u vidu sitnih čestica, a one su u mulju, ispire ih more. Najavljena je sanacija, ali više od najave nemamo. Tražimo da se konačno radi po zakonu i da se ulože maksimalni napori da se zaštiti zdravlje građana, sanira prostor tvornice i azbesta koji je i dalje svugdje oko nas – kaže nam Branimira Mikelić Vitasović. 

Što se danas događa u samom prostoru Salonita, krivca za brojne smrti od azbestoze, objašnjava nam Ivan Milišić, također član Inicijative. 

- To je velika površina na ulazu u Vranjic, a svi znamo koliko je taj azbest donio Vranjicu. I dan danas ljudi umiru od azbestoze. U toj tvornici, koja je u stečaju više od 15 godina, danas radi više firmi. Ne znamo koliko ih je, ali znamo da se na otvorenom grade i pjeskare brodovi, sve te čestice raznosi vjetar. Naši auti su pokriveni prašinom, riječ je o vrlo kancerogenim slobodnim kristalima. Možemo zamisliti što je nama u plućima. Pokušavamo apelirati na državni inspektorat da ispitaju što se tamo radi i radi li se po propisima. Moramo naglasiti da mi nismo protiv ulaganja i ekonomije, ali tražimo da se radi po pravilima. Pjeskari se i tamo preko puta, na području splitskih Brda. Kad puše, sve nosi nama, mi vidimo sve, snimamo sve, kada se radi i kako se radi, to se ne može sakriti. Imamo pravo na normalan život – apelira Milišić. 

Roba na sušilu im je crna

Posebno ih žulja što na njihove vapaje nitko ne reagira i što, kada prijave ekocid poput izlijevanja nafte, počinitelj redovito ostane - nepoznat. Sada, uz sve što ih pritišće, najavljena je gradnja još jednog naftnog terminala istočno od Vranjica. Jedan već postoji sa sjeverne strane. 

- Na području Sjeverne luke dovozi se staro željezo i taj rasuti teret se dalje prekrcava. Bageri stvaraju buku po cijele dane. Ali lako za to. Tamo na obali, a to je 250 metara zračne linije od nas, je planina ugljena. Na otvorenom. Sva ta ugljena prašina se prilikom prekrcavanja diže u zrak, vjetar je nosi ili nama ili put Splita, gdje su stanovnici četvrti Brda udaljeni svega 150 metara. Ne možeš otvoriti prozore. Roba na sušilu je crna. Povremeno zalijevaju taj ugljen da se ne diže prašina, ali to je rijedak prizor. Kad pada kiša, sve se to ispire u more. Strašno je na što su nas osudili posljednje dvije godine. I sve je gore. A sada su najavili i naftne terminale, na svega 100 metara od prvih kuća. To je, koliko znamo, 56.000 kubnih metara nafte. Ljudima je stvarno dosta - govori nam Josip Ćurak pokazujući na površinu mora koja se ljeska pod suncem. 

BOLJE GOSPODARITI OTPADOM Sredozemlje postalo 'plastično' more: Na dnu se nakupilo 3,5 milijuna tona mikroplastike

Nismo fascinirani ljepotom, jer ljeskanje otkriva slojeve prašine i jednu finu, masnu mrlju. More je bojom kao kakva mutna, zelena baruština. 

- Pa nije to ništa. To je još dobro kako zna biti – odgovara nam Ćurak dodajući da će, nastavi li se ovako zagađivati, izumrijeti i flora i fauna. 

Kažu nam kako su mještani Vranjica smatrali da će s godinama biti sve bolje, počeli su ulagati i u turističke smještaje, ali...

- Ljudi su dosta uložili u turizam, ali nažalost, vi možete gostima pokazati ljepotu našeg mjesta, ali ne možete sakriti što ga okružuje, kolike god napore uložili. Tamo na obalama Kaštela imamo dvije tvornice cementa, ali oni još jedini zaista se drže nekog ekološkog standarda. Ali tvornicu ne možete sakriti – kaže nam Martina Grgić Vukić. 

S te strane nekada je bila i tvornica plastičnih proizvoda, Jugovinil, kao i željezara, no to više ne radi. Zato su tu još naftni terminal gdje uredno dolaze tankeri, i gdje povremeno dolazi do većih ili manjih onešišćenja. 

Kažu nam kako je prije nekoliko mjeseci uslijed nevremena došlo do odspajanja prekrcajne cijevi, zbog čega je došlo do većeg zagađenja. Prije koji tjedan danima se čistio izljev nafte, čak i tijekom noći. Mještani su snimali i morsko dno kako bi otkrili stvarno stanje podmorja. 

PORAZNA STATISTIKA Hrvatska među šest europskih država s lošom kvalitetom zraka

- Na području s istočne strane, gdje se rade brodovi, ima metar i pol naslaga smeća. Riječ je o tubama silikona, brusnom papiru, raznoj plastičnoj ambalaži. Ima i ormara s brodova, skala... Sitno smeće propeleri brodova raznose dalje u zaljev. Nije nam jasno zašto ne naruče kontejner i propisno deponiraju otpad, nego ga samo bace u more – ogorčeni su naši sugovornici, mahom mladi ljudi. 

Ubrzo nam se pridružuje još jedam gospodin, veteran vranjičkog aktivizma. Gura unuku u kolicima. 

- Već 20 godina se borim protiv azbesta. I ja sam radio u Salonitu, imam profesionalno oboljenje. Ali puno mojih kolega nije među nama. Moja punica je dobila azbestozu, a radila je u kiosku pokraj tvornice. Svaka druga kuća je ostala bez nekoga. Danas situacija možda izgleda malo bolje, ali nije. Zagađenje je i dalje tu, što od azbesta, što od drugih pogona u okolici – kaže aktivist Grgo Mandić. 

Kažu nam kako je svaki od 1500 stanovnika uz njih, svi se žele izboriti za zdraviji zrak svojoj djeci. Pozivaju i mještane Splita, Solina i Kaštela da im se pridruže u borbi jer, ova priča tiče se i njih.