Ante Tomić: Što su nam telefoni pametniji, mi smo sve gluplji

Ante Tomić prošle nam je jeseni proširio horizont očekivanja. U suautorstvu s ilustratorom Tomislavom Torjancem, u nakladi Hena coma, Tomić je objavio priču “Đuro Hodalica”. Raskošnu slikovnicu, raskošnu priču. Đuro je, provjerite što prije, čvorak poput svih nas ostalih čvoraka, i karakter koji povezuje vašu djecu i vas. Zbog Tomićevih kolumni ili reportaža ljudi još vjeruju da novine mogu imati višu svrhu: ptica u letu je događaj, sve je tema. Otud ovakav razgovor, slučajno je tako ispao.

Express: Priču ‘Đuro Hodalica’ držali ste, velite, godinama u ladici i onda ste je nedavno dovršili: kakav tajming! Bez cinizma, basna o čvorku i njegovim prijateljima i neprijateljima, koliko realistična toliko i ohrabrujuća u poanti, stiže skoro u zadnji čas za nas koji, po općem dojmu najšireg opusa književnosti za djecu, već gubimo nadu u pošten odnos prema najoštrijem i najosjetljivijem dijelu domaće čitateljske publike. Dijelite li i vi taj dojam?

Priča mi je dugo stajala nedovršena, ali ne zato što me mučila, jer nisam znao što bih s njom, kako su me redovito mučile sve moje priče za odrasle, nego zato što sam stalno imao nekakvog drugog posla, a kad sam joj se vratio, to je bila lakoća i veselje. Guštao sam pisati o osjećajnom životu jedne male ptice, uživljavao sam se u Đuru Hodalicu više nego i u jednog drugog junaka kojeg sam stvorio. On je dosta nalik na mene. Za početak, i ja se bojim visine. Ne biste vjerovali, užasnem se i kad je vidim na televiziji. Kad se Tom Cruise drži jednom rukom za rub litice, pobjegnem iz dnevne sobe u kuhinju i odande vičem: ‘Je li se popeo?’ Zatim, važnije, i ja se, baš kao Đuro Hodalica, cijeli život osjećam čudno, odbačeno i prestravljeno i trebalo mi je mnogo da svoju čudnost, odbačenost i prestravljenost prihvatim, shvatim da u tome nema ništa loše. Wilco na jedan super stih u pjesmi ‘White Light’, koja mi zvuči kao nešto što je Jeff Tweedy napisao za svoje sinove: ‘It’s alright to be frightened’. U redu je biti uplašen. To mi je jednom ušlo u uho i pomislio sam kako o tome želim pisati. Zanimljiva je slučajnost, kasnije sam skontao, album ‘Sky Blue Sky’, na kojem je objavljena ‘White Light’, na omotnici ima fotografiju sokola koji se zalijeće u gusto jato čvoraka. Prizor kao iz moga ‘Đure Hodalice’.

Express: Naravno, priča je najprije užitak odraslima: tako to ide, i hvala što ste na YouTubeu pročitali prvo poglavlje ‘Đure’ jer su mladi čitatelji vrlo zahtjevni, ne čitaju dok ne čuju ili ne vide online valja li! I valja im: najviše im se, prenosimo dojmove iz prve ruke, sviđa što ste ‘podomaćili’ imena likova, životinja, a bome i ostavili stanje domaćeg patrijarhata kakvo jest. Majka Ruža i otac Tonko predvidljivi su u općim statusima ovog društva, a Đuro je ‘manjinac’, dečko s upadljivom razlikom, a vozi svoje. Mladi čitatelji to honoriraju: čitati uglavnom ne vole, ali priču koja ih intelektualno ne ponižava- cijene. Tako to vidimo. Osim toga, ako u basni nema autobiografskih motiva, kako da bude uvjerljivo…

Ono što me kod književnosti za djecu izluđuje više od ičega jest kako ona često podcjenjuje djecu, obraća joj se svisoka, pokroviteljski, gotovo sažaljivo. Književnost za djecu mora biti takva da je i odrasli žele čitati. To ne treba isticati kao iznimku nego mora biti pravilo. Sve u priči mora biti istinito, uvjerljivo, logično, jedan kroz jedan kao u svijetu odraslih, jer patnja nije manja ako pati neko malo biće. Dobre priče za djecu su u svakoj dobi dobre, i kad imate 50, zabavno je uzeti Čapekovu ‘Poštarsku bajku’ ili ‘Priče iz davnine’, povesti neko dijete u kino na ‘Toy Story’, pjevati ‘You Got a Friend In Me’ s Woodyjem i Buzzom Lightyearom ili ‘Kad se male ruke slože’ s djecom iz Velikog sela. Meni taj razdragani Arsenov marš iz ‘Vlaka u snijegu’ nije manja pjesma od ‘Kuće pored mora’ i dosta sam siguran da se Arsen nije manje trudio pišući je. Valja se ozbiljno naraditi, djeca su ozbiljna publika.

Express: Provukli ste, dakle, kroz ‘Đuru’ lik aktivnog proletera. E na tu alegoriju nisu se naviknuli osnovnoškolci. Na stolu đaka šestog razreda osnovne škole ovih se dana, primjerice, nalazi lektirni kanon Stjepana Tomaša iz 1990-ih: ‘Mali ratni dnevnik’. Za potrebe domoljubne lektirne klasike domaći kurikul ovdje servira klerikalnoksenofobni materijal. Riječ je o naslovu što ga je racionalna demokratska javnost nedavno teškom mukom uklonila s obligatne lektire - i to odlukom bivše ministrice Blaženke Divjak; ali eto ga nazad, ispod radara. Što se dogodilo? Prije nekoliko godina činilo se da smo blizu, u makar nesuvisloj javnoj raspravi, da suvremene domaće pisce - čak i pjesnike poput Johnnyja Štulića - ukrcamo u svetoknjižje lektirnoga kanona. Danas se i pomisao na takvo što čini nemogućom: regresija, depresija, što je na stvari?

Sjećam se tog ‘Ratnog dnevnika’ kad su mi djeca bila u osnovnoj. Sin mi je tako teško uzdisao i kolutao očima da sam se naljutio na njega. ‘Pa, jebem mu miša, ne može biti tako grozno’, pomislio sam uzimajući knjigu iz njegovih ruku. Minutu kasnije i ja sam počeo uzdisati i kolutati očima kako je to bilo nenadahnuto napisano, banalno, i moralno i intelektualno sramotno nacionalističko smeće. I to, nažalost, nije jedina takva knjiga. Baš prije nekoliko tjedana pisao sam o ‘Smrti Smail-age Čengića’, djelu koje je moja kći čitala za lektiru u trećem razredu gimnazije. Upravo zbog islamofobnih tekstova poput Mažuranićeva epa u Srebrenici je ubijeno osam hiljada muškaraca. Svi se civilizirani ljudi, razumljivo, uznemire kad netko spominje spaljivanje knjiga, ali iskreno, da netko baci u vatru sve primjerke ‘Smrti Smail-age Čengića’ i sasvim iščezne uspomena na njega, da više nitko na svijetu ne zna stihove: ‘Svakom momku oštar kolac daje/ Kome kolac, kome li konopac/ Kome britku palu namjenjuje’, ja ne bih primijetio da mi išta nedostaje. Ovo je društvo u strašnoj regresiji. Da parafraziram Abdulaha Sidrana, svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo. Poslušajte samo pjesmu kojom nas je javna televizija danima nakon potresa na Baniji bjesomučno zlostavljala: ‘Rodila sam tebi sina isto ko što od davnina rađale su majke za tebe’. Nema dovoljno duboke rupe u koju možete zakopati taj toksični patrijarhalni otpad.

*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 22. siječnja