Angkor Wat, građevina iz bajke razuzdanog ljubavnog života

Neki misle da su ga napravili bogovi, drugi da ga je podignula gusta kambodžanska džungla, no svi se slažu da golemi kameni grad Angkor stoljećima štite moćni duhovi i da će kletva pasti na svakog tko uznemiri njihov diljem. No ništa loše nije se dogodilo kralju Kambodže Norodomu Sihamoniju i francuskome ministru vanjskih poslova Françoisu Fillonu, koji su ovog mjeseca u Angkoru obilježili završetak rekonstrukcije hrama Baphuona, u samom srcu Angkora. 

Restauracija je počela '60-ih godina prošlog stoljeća, no prekinuta je zbog građanskog rata u Kambodži. Arhitekti i povjesničari sastavili su najveći puzzle na svijetu tako što su spojili 300.000 kamenih blokova, od kojih nijedan nije iste veličine.  Duboko u džungli Kambodže Angkor je stoljećima bio tek opskurna priča pustolova o izgubljenom gradu koji je golicao znatiželju i maštu zapadnjaka. Francuski biolog i istraživač Henri Mouhot 1860. lutao je džunglom u potrazi za novim biljnim i životinjskim vrstama te gotovo slučajno naišao na prijestolnicu Kmerskog Carstva. 

Zadivljen, precizno je skicirao ilustracije i crteže, a kultura Kmera biva otkrivena u punom sjaju. 

Budine glave

Angkor je napravljen od više kamena nego što imaju sve egipatske piramide, a grad se proteže na prostoru većem od današnjeg Pariza, na 640 četvornih kilometara.  Šetnja u unutrašnjost grada prema Angkor Watu, najvećoj vjerskoj građevini na svijetu, mistično je hodočašće prema svetom tlu čije se visoke kule stapaju s divljim okolišem. Sustav navodnjavanja moderniji je nego u današnjoj Kambodži, a voda je Angkoru donosila tri žetve. Ulazi u Angkor zapravo su golemi kameni stupovi s pet Budinih glava. Četiri su okrenute prema stranama svijeta, a na petoj, ukrašenoj zlatom, crte mudrosti i dobrote isklesane u kamenu - promatraju. 

Ljubavni život stanovnika

U najvišem Zlatnom tornju kraljevske palače vladar Indravarman III kreće na počinak. Tamo ga svake noći željno iščekuje rajska nimfa, apsara, gospodarica kraljevstva, uvijek u tijelu druge putene žene. Oni iz noći u noć pohotno vode ljubav. Ako se nimfa ne pojavi, kralj će umrijeti; ako vladar zatomi zov požude, kraljevstvo će zadesiti katastrofa. Ovakve i slične legende čuo je i zapisao kineski izaslanik Zhou Daguan, koji je 1297. proveo u samom srcu Kmerskog Carstva. Njegovi zapisi otkriveni su 1902. i prvi su pisani trag na 40-ak stranica o Angkoru te egzotičnom životu njegovih stanovnika. Zhou je došao iz Kine, kojom je tada vladala ratoborna mongolska dinastija, u kulturu budizma koja je njegovala suosjećanje, uživanje i ponovno rođenje. Grad s milijun stanovnika imao je kalendar išaran festivalima, svečanostima i praznicima, pun bogatih ljudi od kojih su tek malobrojni uopće nosili odjeću. 

Diplomat je očekivao barbare od kojih je trebao uzeti danak, a dočekali su ga sretni ljudi koji se nisu suzdržavali od bilo kakvih zemaljskih uživanja. Svaki drugi ili treći dan žene, pa i one iz kraljevske obitelji, imale su običaj gole se kupati u obližnjoj rijeci. Muškarci koji bi ondje prolazili ulazili bi u vodu i iskoristili situaciju, a "voda je postajala vruća poput vatre". 

Ozbiljna fasada izaslanika počela se topiti, a ideja o prebjegu u ovaj raj duboko u džungli motala mu se po glavi. Muškarci su bili jednostavni i izravni, opisuje Zhou, a žene prekrasne i vrlo pohotne. Same, bez muža, mogle bi biti samo noć ili dvije, a tada bi se počele žaliti: "Zar sam ja duh koji ne treba nikog u krevetu?". Svaki od 22 vladara Angkora imao je više od tisuću konkubina, a u Grobnici kraljeva čak je i pepeo bio okružen reljefima 1700 božanskih nimfa koje bi nastavile s plesom i u drugom životu. Žene su bile obožavane poput božanstva, a u društvu Kmera imale su najviše status - bile su savjetnice kralju te su se bavile astronomijom, trgovinom i kulturom.