Autor je dobitnik nagrade HND-a za novinara godine i istraživačkog novinara godine

”Iskreno, ne znam”. Teško sam prevalio taj odgovor preko usta. I kada sam ga rekao, osjetio sam grč u želucu. Onaj koji nastaje kad shvatite da ste izgubili neku bitku, da ste vjerovali u nešto, a onda izgubili povjerenje, ili samo kada se osjećate izigranim ili nasamarenim.
Taj odgovor sam dao čovjeku koji tvrdi da ima opsežnu dokumentaciju o kriminalu u jednoj državnoj tvrtki. Pitao me može li biti sto posto siguran da će, ako to prijavi USKOK-u, sve biti  odrađeno “kako treba”, a ne da on bude prokazan i u problemu, a onima na funkciji ne padne dlaka s glave. Uvijek dosad sam savjetovao prijave. Upozoravao sam da sve dugo traje, ali da je to građanska dužnost, da je to jedni način uz medijske objave kako raskrinkati lopove koji koriste svoju poziciju. Govorio sam kako nitko od nas ne može promijeniti svijet jednim potezom, ali može pomoći ako makne i jednog korumpiranog dužnosnika da društvo ide naprijed. I zato mi je taj “ne znam” teško pao na želudac. Ali sam ga izrekao jer sam znao koga treba prijaviti, koliku političku podršku ta osoba ima i kako su ove godine završili neki slučajevi. Nedugo zatim sam imao priliku razgovarati s još dvoje ljudi koji su čak i bliski vladajućoj stranci. Međusobno su nepovezani, kao što nisu povezani niti s čovjekom na početku ove priče. I oboje su izrazili ozbiljne sumnje da bi se bilo što promijenilo i odradilo da prijave namještanja natječaja. Oni su svoje slučajeve barem poslali Uredu europskog tužitelja.

Kada sam ove godine primio HND-ove nagrade “Novinar godine” i za istraživačko novinarstvo “Jasna Babić”, poruka je bila jednostavna: dobro novinarstvo pomaže učiniti društvo poštenijim i boljim. Kada u to prestanem vjerovati, kada budem pomislio da je sve uzalud, prestat ću se baviti tim poslom, no novinari ne mogu raditi sami. Oni mogu biti štit za poštene ljude iz sustava koji su spremni podijeliti informacije. Mogu istraživati, ali oni nemaju ovlasti istražitelja. Druge institucije s većim ovlastima te politika moraju sudjelovati u razbijanju koruptivnih obrazaca umjesto da teškom mukom miču jednog korumpiranog, a čuvaju mrežu koja je omogućila nezakonite radnje. 
I zato je ova godina posebno razočaravajuća. Premijer Andrej Plenković ima pred sobom tri godine bez izbora i veoma lagano bi mogao raditi na dubinskim antikoruptivnim reformama. Ali čini potpuno drugačije. I na simboličnoj i faktičnoj razini. Kada smo početkom godine objavili transkripte po kojima HDZ-ov gradonačelnik Požege Darko Puljašić namješta poslove, premijer je govorio da ima dobre radare kojima je Puljašić promaknuo. Iako je stavio na listu za Sabor istog tog čovjeka koji je već imao optužnicu. 
Zbog glasova. Zbog straha od međusobnih podjela unutar stranke. 

Već sljedeći tjedan smo otkrili da HDZ-ov tadašnji župan Ivo Žinić besplatno živi u državnoj kući, bespravno koristi državni stan i još mu je država obnovila imanje pored Gline. Nitko ne može koristiti ni dva, a kamoli tri prava na stambeno zbrinjavanje. I svima je bilo prilično jasno da takvoj osobi i nije najpametnije dati upravljanje javnim novcem. Ali premijer ga nije izbacio iz stranke. Dapače, nazvao je to medijskom histerijom, a zatim poručio i da ne može on odlučivati na osnovu tračeva. Iako je sve bilo dokumentirano. Na kraju je Žinić sam izašao iz HDZ-a nakon što mu je poručeno da ne može biti župan. U ovom trenutku i dalje koristi dvije nekretnine, a izašao je samo iz stana. Žinić i Puljašić nisu bili oni iz najdražeg kruga premijera, ali ih je ipak štitio jedno vrijeme. A u ovoj razočaravajućoj godini smo opet vidjeli što se događa kada afere dotaknu one koji su dragi premijeru, Žarka Tušeka i Gabrijelu Žalac. 
Tušeka smo ulovili kako otvoreno govori neistinu. Zaklinjao nam se da on nikada nije i ne bi nudio predizbornu trgovinu, tajno financiranje i funkcije u zamjenu za političku podršku. Snimke su pokazale potpuno suprotno. Ali za premijera nije bilo važno što se čuje, nego je li ga snimio “aktivist”. Tek kada smo pustili dio u kojem je Tušek kritizirao Vladu, bio je prisiljen podnijeti ostavku na mjesto županijskog predsjednika. Ali je ostao i u predsjedništvu stranke i u Saboru. I tu je USKOK razočarao ne pokrećući istragu.
A što tek reći i za drugu članicu predsjedništva stranke, Gabrijelu Žalac. Njena najveća kazna je to da joj je privremeno suspendirano članstvo u HDZ-u. Nije čak ni izbačena iz predsjedništva i stranke. 
DORH i USKOK nisu dvije i pol godine utvrdili njen krimen. Kada su dokumente predali europskim tužiteljima, uhićena je četiri mjeseca od otvaranja europskog ureda. S istim dokazima: svjedočenjima, dokumentacijom i vještačenjima. Tereti je se  da je programsko rješenje koje košta nešto više od dva milijuna kuna platila prijatelju na namještenom natječaju 13 milijuna kuna. A za takav promašaj domaćih istražitelja nitko nije snosio odgovornost. HDZ je dao povjerenje glavnoj državnoj odvjetnici, a ona je ostavila ravnateljicu USKOK-a. Možda misle da su posljedice sanirali, ali i u HDZ-u i DORH-u bi trebali biti svjesni štete koju su nanijeli društvu. Ja sam razgovarao samo s troje ljudi koji im više ne vjeruju i nisu prijavili kriminal. Koliko ih još ima? Ako je to cilj Plenkovića i čelnika DORH-a, očito su uspjeli. Moći će se pohvaliti s manje prijava korupcije i kriminala u svojim izvješćima. I vjerojatno će to predstaviti svojim uspjehom. Do tog paradoksa smo došli.

Paradoksa koji svi vide, ali se prave slijepi. Kao što su se i poklonici pokojnog Milana Bandića pravili slijepi, a među njima je opet i premijer koji se voli pohvaliti čistim rukama. Bandić je držao većinu HDZ-u i bio cijenjeni partner uza sve optužnice. A USKOK je utvrdio da je primao mito u dva slučaja tek nakon što je preminuo. I nakon što je bilo jasno da njegova stranka nikako ne može do većine s HDZ-om u Zagrebu. Javno je objavljeno da je primao mito tek godinu dana od datuma kada je taj novac dobio. Jedan paradoks rađa drugi. Pa ljudi počinju dijeliti političare na one “manje” i “više” korumpirane. Ne shvaćajući da nema male korupcije. Ako je netko danas uhvaćen da je ukrao 10.000 kuna, to ne znači da sutra neće uzeti 20.000, a da prekjučer nije uzeo pet tisuća. 
Ima veoma jednostavnih i jeftinih stvari kojim bi se vladajući barem pokušali pretvarati da se bore protiv korupcije. Primjerice, niti jedno ministarstvo ili tijelo državne uprave ne objavljuje sve svoje troškove i račune na internetu. Obećanje da će ta obveza biti uvedena za gradove i općine traje već godinu i pol dana i stalno se odgađa. Nitko od državnih tvrtki i tijela nema obvezu uvođenja međunarodnog antikorupcijskog standarda. Umjesto da se povećaju ovlasti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Vlada ih je srezala. A to bi bili tek prvi, jednostavni koraci koji bi se mogli poduzeti.
Vlast i novac su dvije stvari koje isključivo zavise od povjerenja. Kune ili eure koje imamo u džepu bile bi obični papiri bez povjerenja u njihovu vrijednost i sustav. Isto tako su i svi zakoni i odluke neke vlade bezvrijedni papir ako se selektivno provode i ako ljudi ne vjeruju da su za njihovo dobro. 
A ova godina je razočaravajuća u još dva veoma važna društvena polja. S nepovjerenjem velikog dijela građana u državne institucije, napravljeno je plodno tlo da cijepljenje kao jedno od najvećih ljudskih dostignuća bude predstavljeno kao nešto neprovjereno, pa čak i loše. Iako za to nema nikakvog znanstvenog uporišta, strah i nepovjerenje su učinili svoje. I gurnuli u prvi plan i ljude koji bi sudili u ime naroda, postrojavali postrojbe na trgu, predstavljali se kao zaštitnici slobode iako su njihove metode i razmišljanja potpuno suprotna.
Razočaravajuće je i kako je dio politike spremno uskočio na ta kola s teškim riječima o autokraciji i diktaturi iako o tome nema govora. I iako koruptivne afere ne bi trebale biti povezane s odlukom o cijepljenju i covid potvrdama, igra se baš na tu kartu narušenog povjerenja. Pa Mostov Nino Raspudić drži presicu pred zatvorom Remetinec i implicira da se na Covidu nelegalno zarađivalo. A kada je u jednoj debati HDZ-ovac poručio građanima da ne slušaju Raspudića i Most kao “nasljednike Ivana Pernara”, Raspudić je odgovorio neka onda slušaju “nasljednike Sanadera, Žalac i Kuščevića”. Poruka je jasna i pada na plodno tlo: ako su vas krali, nemojte im vjerovati oko cijepljenja i potvrda. Stav je legitiman, ali posljedica je jasna: još koja tisuća umrlih i još podjeljenije društvo. Jednom kada je nešto krivo posađeno i naraslo je, teško se može ispraviti. 
A to se najbolje vidi i na još jednom razočaranju godine: obnovi nakon potresa. Sramotno je koliko je resorni ministar govorio da su sve procedure jednostavne, da sve ide kao po špagi, da ne postoje problemi, a ništa nije napravljeno i dok je zakon izmijenjen prošla je skoro godina dana. Svi oni koji su vjerovali da će im država izgraditi kuće ostali su duboko razočarani. A sada slušaju opet istog čovjeka koji ih uvjerava da je sve sjajno i da obnova samo što nije počela. Zasigurno mu vjeruju. 
No, ova razočaravajuća godina je pokazala i nešto nade. Unatoč svim nedaćama s bolešću, gospodarstvo se uspjelo prilagoditi, nismo prošli još jednom krizu iz 2008. Pokazala je da su većina onih koje smo razotkrili kažnjeni na izborima i odozdo je poslana poruka da ljudi uglavnom neće trpjeti kompromitirane. Kao nikad ranije, troje ljudi, Josip Vitez, Viktor Šimunić i Adrijana Cvrtila su dali snimljene dokaze o muljažama i političkom kadroviranju. 
Odlučili su biti primjer iako im nije bilo nimalo lagano. Ljudi su pokazali i ogromnu solidarnost nakon potresa. Većina u društvu nije prihvatila nasilničku retoriku i metode oko Covida. I na kraju, od onih nagrada koje sam dobio su se uz pomoć Styrije i 24sata rodila pomoć za četiri mlade novinarke. 
Maria, Monika, Maristela i Lucija su studentice koje žele ostati ovdje, raditi, pomagati i boriti se za bolje društvo. A one su samo dio mase mladih ljudi koji će gurati društvo naprijed. Samo im dajte poštenu mogućnost. Ne dozvolimo da se i oni razočaraju.